Hrvatski jezik i književnost, VII.1

Kad je rijeka postala žuta

Osim mostova i šetališta, Rijeka ima malo pristanište za čamce, restoran na stupovima i svoje stalne ribiče. Zato su te ljetne nedjelje mnogi građani već ujutro primijetili neobično promjenu: umjesto prozirne plavosive, Rijeka je imala žutu boju. Nitko to nije mogao objasniti. Neko dijete je reklo: »Možda je negdje u brdima padala žuta kiša«, no u to nitko nije povjerovao. Nitko se nije složio ni s onom staricom koja je tvrdila da je žuta rijeka jednako lijepa kao plavoprozirna, ako ne i ljepša. Ne, građanima Esperela nije se sviđala ova promjena. Okupili su se na glavnom mostu i dogovarali se što da učine. Napokon odlučiše poslati uzvodno nekoga tko će istražiti izvor tog žutila. Ali koga da pošalju? Najmudrijeg? Najsnažnijeg? Ne, oni su htjeli što prije svojoj Rijeci vratiti bistrinu. Poslat će najbržeg čovjeka u Esperelu. A najbrži je bio Brzi Martin, koji je svoj nadimak zaslužio time što je uspio optrčati čitav Esperel za manje od pola sata. Svi se, dakle, složiše: neka Martin pođe uzvodno i otkrije uzrok nemile pojave. Martin je htio pojuriti odmah, bez pripreme, ali njegova žena, koja je također mogla vrlo brzo trčati, odjurila je kući i začas se vratila s naprtnjačom u kojoj su bila dva sendviča, boca soka i vreća za spavanje. Ona je, s pravom, mislila da brzina možda i neće biti najvažnija. Potrčao je Brzi Martin uz Rijeku, trčao je i trčao, a onda je prestao trčati, jer se umorio. Rijeka je tekla uz rub Tamne šume, još uvijek žuta. Martin je put nastavio korakom, premda sve sporijim. Hodao je i kad se već spuštala večer... Po noći je bilo previše mračno da bi mogao ići dalje. Zato je, misleći sa zahvalnošću na svoju ženu, sjeo pokraj nekog velikog stabla, izvadio iz naprtnjače sendviče i pojeo ih, popio sok, zatim razmotao vreću za spavanje. Smjestio se udobno koliko se dalo i ubrzo zaspao. Ujutro je nastavio hodati. Nakon sat ili dva pronašao je gustožut potok koji se ulijevao u rijeku i bojio je. Sav sretan, uvjeren da je blizu rješenja zagonetke, Brzi je Martin pošao uz potok. Udaljavao se od Rijeke, zalazio sve dublje u šumu. Napokon ugleda mali mlin čiji se kotač veselo okretao na potoku. Unatoč klopotanju kotača čuo je iz mlina i vrlo glasnu pjesmu. Onaj koji je u mlinu bučio i pjevao nije od tolike buke ni primijetio kad je Brzi Martin otvorio vrata i ušao. – Što to radiš?! – upitao je raspjevanog čovječuljka u vrlo šarenoj odjeći koji je poskakivao oko mlinskog kamena. – Meljem šafran – odgovori ovaj, kao da je to najobičniji posao na svijetu. Doista, pokraj njega je bila velika košara puna suhih cvjetića šafrana, a čovječuljak je, neprestano skačući u ritmu pjesme, bacao pregršti tih cvjetića pod mlinski kamen. – Ali, zašto melješ šafran? – čudio se Brzi Martin. – Zato da bude žuto – odgovori čovječuljak. – Ja volim kad je žuto. – E, ne može biti žuto! – naljutio se Martin. – Nama se ne sviđa kad je žuto, nikome se u gradu ne sviđa, osim staroj Adi, a i ona to govori samo zato da bi proturječila svima i svakome. No, činilo se da čovječuljka uopće nije briga za Martinovu viku, činilo se da ga čak ni ne sluša. – Obećaj da nećeš više to raditi, inače ću te izbatinati! – poviče Martin još glasnije. No uopće nije bio siguran da je moguće izbatinati tog mlinara. – Dobro – odgovori hladnokrvno čovječuljak. – Neću više mljeti šafran. Martin je bio zbunjen. Nije znao što bi još rekao, zato bez riječi iznese košaru iz mlina i razbaca cvjetiće šafrana po travi među stablima. Bilo mu je pomalo žao i suhih cvjetića i čovječuljka, ali je znao što mu je dužnost i zašto je došao. Čovječuljak ga je, međutim, posve ravnodušno promatrao kroz prozorčić na mlinu. Brzi Martin neodlučno pođe kući. Nekoliko puta još se osvrnuo prema mlinu, a onda ubrza korak. Zadovoljno je promatrao potok, sad ponovno bistar i proziran. Bilo je već podne kad je stigao do mjesta gdje se potok ulijeva u Rijeku. Prilično se zagrijao od dugog hoda, te se odluči malo odmoriti. Laka srca zbog obavljenog posla, slatko je zadrijemao. Nije dugo spavao. A kad je ustao i htio potrčati prema Esperelu, primijeti da voda u potoku nije više onako lijepo prozirna. Sad je tekla mutna, crvenkastosmeđa. Brzi Martin potrči natrag k mlinu. – Što sad radiš, nesretniče?! – povikao je na vratima mlina. – Meljem ljuske crvenog luka – glasio je odgovor. – Melješ?! Baš me zanima što ćeš ti još mljeti?! – Ja mogu mljeti svašta – odgovorio je čovječuljak vrlo mirno. – Bljuštac i beladonu, bažul i gorku imelu... – A ne! Ti si preopasan, dragi moj – prekine ga Martin. – I sad ideš sa mnom u grad! – U grad? Dobro – složi se čovječuljak i upravo ta njegova poslušnost zbunjivala je Brzog Martina više od svega. Nije znao kako bi svojega zarobljenika vodio do Esperela: teško mu je bilo da bude grub prema tako pitomom stvoru, a opet, ako ga pusti da slobodno hoda, čovječuljak bi mogao iskoristiti neki povoljan trenutak i pobjeći. Na koncu ga je uzeo za ruku pa su išli tako, kao dobri prijatelji ili kao braća. Martinov nemir bio je bezrazložan: čudni mlinar nije namjeravao bježati. Već je bila noć kad su on i Brzi Martin stigli na esperelski Trg, gdje ih je, unatoč tome što je bilo kasno, čekalo mnoštvo ljudi. Martin im je ukratko sve ispričao, no raspravu i odluku što će s čovječuljkom odgodiše za sutradan. Dotada su ga morali nekamo smjestiti, a kako se čovječuljak donekle upoznao jedino s Brzim Martinom, zaključili su da će mu najbolje biti kod njega. I tako je čovječuljak prespavao u kući Brzoga Martina, koji pak te noći nije ni oka sklopio jer se još uvijek bojao da će mu zarobljenik pobjeći. Sutradan započe veliko vijećanje. Čovječuljak je izgledao dobroćudno i pitomo, nisu ga mogli strpati u zatvor. U Esperelu, uostalom, nije ni bilo zatvora, morali bi ga odvesti u neki drugi grad. No nisu ga mogli ni pustiti na slobodu, jer bi se sigurno vratio u svoj mlin, a neke od biljaka koje je spomenuo nisu bile samo jarkih boja, nego i otrovne. Napokon se netko pametan dosjetio i upitao samoga čovječuljka što bi volio raditi. – Bojiti rijeku – odgovori ovaj. – A kad bi bojio nešto drugo? – Što? – Recimo, kuće – reče onaj pametni građanin i zbog te se domišljatosti osjećao još pametnijim. No od čovječuljka dođe zbunjujući odgovor: – Ne volim bojiti stvari koje se ne miču. Građani ga počeše nagovarati. – Ako se kuće ne miču, miče se tvoja ruka s četkom. – Miču se vrata i prozori! – Miču se sjene kad sunce putuje! – Miče se kanta ako iz nje pljusneš boju po zidu! – poviče neko dijete. – Joj, kako je to dobro! – Čekajte! – reče čovječuljak podigavši ruku ne bi li zaustavio ovu kišu povika. – Čini mi se da ne znam točno kako se boje kuće. – Pokazat ćemo ti! To je lako! – zagrajaše građani i odjuriše u prodavaonicu u Proljetnoj ulici. Vratili su se s kantama, i bojama, i četkama, i valjcima. Čovječuljak je u tišini razgledavao te stvari i nije im se činio previše zadovoljnim. Zacijelo se sjećao svojih suhih cvjetića i veselog klopotanja mlinskog kotača... – Dobro – reče napokon s uzdahom. – Bojit ću kuće. Ali pod jednim uvjetom. – Kojim?! – upitaše građani. – Hoću da mi sagradite mlin na Rijeci. Želim stanovati u mlinu i nigdje drugdje. U prvi mah bili su neodlučni, a onda pristadoše. Obećali su mu mlin i već su htjeli poći kućama, smatrajući raspravu završenom. Ali, čovječuljak još jednom podigne ruku. – Ove boje možete baciti – rekao im je. – Svoje ću boje napraviti sam. I pravio ih je, polako, od kamenčića i trava. A kako se pročelja kuća uglavnom ne jedu, mogao se služiti svim biljkama što ih je poznavao...

Građani Esperela nikad nisu požalili što je čovječuljak ostao među njima. Njihov grad, sa svojim kućama u boji luka i u boji šafrana, svakim je danom sve ljepši.