Skender Kulenović, "Gromovo đule"

CESTA

Baš hoću nešto da vidim: dokle teče, kud vodi ova cesta, zavijugana u svijet.

Krenuli smo toga popodneva van kasabe da beremo drijenke. Rasuli se po šumarcima. Nabrao sam već puna njedra i džepove; dosta mi više i da ih jedem, te siđoh na cestu. Čekam društvo. Ali nijedan da se vrati.

Pod kasnim jesenjim suncem presijava se preda mnom prašina po cesti, sipka i topla, uzbudljivo podatna bosoj nozi. Cesta se gubi u daljini u modrikastom klancu među planina­ma, koji se, usred neba, prekida: odatle mora da se vidi nešto što ne mogu ni zamisliti.

Dok se svi moji vrate iz drijenaka, hajde da malo vidim kako je to tom cestom kad se ide dalje. Polazim, i što više idem, sve više osjećam kako je cesta brža i mudrija od mene: bježi preda mnom; a na okuci me sačeka, kao da neće dalje – pa odmah pobjegne. Na jednoj okuci stanem i okrenem se: ima sunca još! Sustizaćemo se, cesti kažem, dokle god se vidi; baš da vidim kamo ti to ideš. Do zalaska sunca nije još daleko, počinjem da trčim, i trčim sve bjesomučnije, da bih prije za­laska vidio ono što treba da vidim.

ABEZ

Provalila se zemlja u djedovim sjenokosima. Strašnu vi­jest donese mi jednog jutra moja stričevka, bez daha, sa crnim strahom u očima. Pojurih i ja da vidim.

Zemlja se provalila u jednoj maloj udolici brežuljkastih djedovih sjenokosa. Preko sjenokosa vodi put, pa ko god na­iđe, zastane i gleda čudo; glas se pronio brzo, pa se i iz okolnih kuća iskupilo mnogo svijeta. Svi stoje oko udolice kao da se tu neko sahranjuje. Niko se ne usuđuje da siđe i vidi koliko je provala duboka. Neki, čujem, govore kako joj nema dna i ka­ko će se cijela udolina provaliti i tu se stvoriti jezero. Baci ne­ko kamen da preko zvuka procijeni dubinu, ali se ništa ne ču: znači, dubina je zbilja bezdana, jer moralo bi se čuti kad ka­men padne na dno. Nego ga provala gluho proguta.

A nije velika, otprilike kao bunar.

Počeše po kućama i čaršiji priče. Rat će, ili je pred smak svijeta, čim se zemlja provaljuje a na nebu se ukazala repati­ca. Hodža i pobožni govore da je to zato što se pije, slabo klanja i malo daje sadaka (milostinja), ide u đaurske škole i napušta vjersko odijelo.

Priče traju, jer uvijek neko donese u čaršiju vijest da se rupa proširila. Svako jutro, prvo mi je da odem i vidim je li i koliko. Nekad mi se učini da jest, a nekad da je ista.

Donosim pune džepove kamenja, bacam, osluškujem – uvijek isto: muk.

Počelo se pričati i to da iz abeza svake noći izlazi aždaha, pa i stariji noću vole da idu cestom, nego tuda, prečacem pre­ko sjenokosa.

Jezu kod mene najviše izaziva ova priča: abez. Starinska nekakva riječ, koju nikad do tad nisam čuo, koja kao da je iz mrtvih ustala, iz koje kao da mrtvi progovaraju, tamna, straš­na, puna nečeg strahotnog, nepoznatog! Dovoljno je da je ču­jem, da je u sebi samo pomislim – jeza me hvata.

U sva ta pričanja vjerujem, a nekako i ne vjerujem. Hoću da vidim je li istina. Možda prije, hoću da budem junak koji je prvi zavirio u abez.

Jednog jutra, pobauške, držeći se rukama za travu a des­nom nogom pipajući ispod sebe, počeh da silazim u udolicu. Ali mi se učini da se zemlja ugiba poda mnom, pa se brže-bolje vratih. Tako i drugog jutra, kad pokušah obrnuto: da gla­vom nadolje, potrbuške, dopuzim do abeza i nadvirim se.

Onda mi sinu srećna misao!

Usjekoh podebeo kolac, sjekirom ga duboko pobodoh u zemlju, malo podalje od ruba uvalice, i dobro oko njega svezah konopac; na konopac nadovezah još jedan, vršidbeni su to konopci iz djedove alatnice.

Držeći se čvrsto objema rukama, spuštam se u udolicu, obzirem se da vidim koliko mi još ima do abeza. Tu sam napo­kon, korak mu do ivice.

Klekoh, nalaktih se i noge, pipavo, jednu na drugu, spustih u abez. Ondah počeh da se spuštam. Oprezno, prst po prst, pa onda pedalj po pedalj niz konopac. Opirem se nogama i leđima o strane abeza. Oduljilo mi se – nikad dna. Mislim se da li da se vratim. Neću. Ići ću dokle teče konopca. Najednom – dno! Ne znam da li ga dotakoh prije stražnjicom ili noga­ma. Dno, odista dno. Sjedim, ali još se čvrsto držim za kono­pac. Polako se uspravim. Stojim, odista stojim. Nije duboko, moje otprilike visine. Ne puštajući konopac, pokušavam da hodam. Hodam, svugdje zaista tvrdo. Da li da pustim kono­pac? Sa strahom, pustih ga. Stojim, stojim, zaista stojim! Vu­kući stopalo po zemlji pravim pravi korak. Pa sve slobodnije. Malo je neravno, osjetim pod bosom nogom i pokoji busen, ali je sigurno, sasvim sigurno. Počinjem i da igram.

Ispentram se, iščupam kolac, sjekiru i konopce vratim na mjesto. Nikom ništa ne kazujem.

Poslije podne, kad se skupismo da igramo klisa, rekoh da bih smio skočiti u abez. Niko to ne uzima za ozbiljno, neki me još i ismijavaju. Da se kladimo, kažem. Opkladim se sa Kipretom: ne smjednem li, on, ako hoće, nek obere cijelu moju ja­buku petrovaču, a skočim li i iziđem, njega dvojica da drže, a ja da mu udarim po goloj dvadeset i pet, čime hoću.

U ćutnji pođosmo do udolice. Moji drugovi poredali se ivicom, gledaju, iako niko ne vjeruje da ću to zbilja i uraditi.

Kad krenuh, povikaše:

– Ne! Ako boga znaš, ne!

– Ne, budalo!

– Pusti ga, ne boj se, on nas samo magarči!

Dođoh na ivicu abeza – ruke niza se i skočih, kao u vo­du. U skoku čuh vrisak.

Slegao sam se, čučim, da me ne bi primijetili kad sad slete da vide ima li od mene ikakvog znaka. Ali, umrtvili se od uža­sa, dodijalo mi već čekati. Iskobeljah se: nigdje nijednoga. Prepali se da oni ne ispadnu krivi.

Slučaj je hteo da se u sjenokosima sretoh sa svojim rođa­kom. Pozva me, i ja krenuh s njim u polje po konje. Tako se vratih kući u sam sumrak.

Kad u kuću – pusta, u njoj samo mati, nabuhla, crvena od plača. Kako me ugleda, poletje mi, pritisnu me uza se, i tek sada poče da plače.

– Ah, izvukli te, bog ih nagradio!

– Odakle mati?

– Pa iz abeza, sunce materino, sunce mi se rodilo! Pa ka­ko ćeš skakati u abez, ko te na to naputi, u abez pao i nikad iz njeg ne izašao!

– Šta ti je, u kakav abez, mati?

– Ko te izvuče, pod nogom mu cvalo? Vatrogasci sigur­no, bog im platio!

Iz daljnjih njenih riječi saznadoh da se otac izbezumio, da se uzbuna stvorila u gradu, da su na abez pojurili i vatrogasci, da je došao i sam kotarski predstojnik. Ali materi ne prizna­jem svoje junaštvo, jer evo na što je sve ispalo.

U dobar već mrak, vrati se otac. Ćuti. Onda kaže majci, smijući se:

– Da ne bi ovog magareta, ne bi se znalo koliki je abez! I umro bih, mislio bih da mu nema dna!

Zatim poče da mi zavrće uho:

– A ovu ćeš mi muku i uzbunu, neka znaš, platiti!

Ja i njemu – ni luk jeo ni lukom mirisao, ko mu je to

slagao!

Mati to isto. Pusti mi uho:

– E ono će mi Kipre – reče – dobro platiti! Kad ga uhva­tim, kost u njemu neće ostati!

Nastavi da priča kolika je smijurina nastala kad se vatro­gasac na konopcu spustio u abez. Viri do pasa!

To mi je bio pravi abez u životu. Da li sam pogriješio što sam sišao u njeg?

MED I KOPRIVE

Hašijino je ovo bilo maslo.

Roditelji su otišli negdje na sijelo, a mi smo ostali sa Hašijom, našom novom sluškinjom.

(Sjećam je se dobro, bila je sa sela, ogromna, bujna i pla­va djevojka. Posao joj je bio, dok je mati ne priuči kuhanju, da muze krave, riba, pere, donosi drva, da radi sve ono grub­lje u kući. Pamtim je i po njenom smijehu, – pokaži joj prst, ona zakikoće. Momci – duša.

Te noći naumpade joj med. Bili smo već večerali, siti do grla, a njoj u neka doba – da joj je meda!

(Kanta meda stajala je u jednoj sobi, odmah iza vrata. Ta soba, pogolema, služila je kao ostava: tu su visile suhe ovčije stelje, sudžuci, govedina suha, bila je tu i kupusna kaca, vreće brašna, pirinča, glave šećera, kante masla. Nalazile su tu uto­čište i islužene kućne stvari, koje mati nije bacala jer mogu jednom valjati, a mogu se i sirotinji udijeliti.)

Hašijinoj želji odmah se odazvah. Ona donese sahan, i krenusmo u ostavu. Mati ju je ostavljala otvorenu.

Ja se odmah latih posla. Baš ja, ne dam drugome. Ja ću med vaditi. Ja med vadim, Hašija čučnula kraj vrata.

– Salih-begovica – kažem (to je moja mati) – zapamtila med dovde, a sad će joj biti dovde! – navadim Hašiji (draga mi bila) pun sahan meda. – Nek poslije izračunava, slabi su joj računi!

Hašija se smijala, široko i iskreno, i zavali se leđima na vrata, – vrata se zatvoriše!

Meni kašika ispade iz ruke. Šta uradi, nesretnice?!

Gledam bravu. S ove strane nema kvake. S one strane je kvaka. Brava je bila rashodovana – s ove strane nije bilo kva­ke. Zatvoreni, zaključani dakle sve do povratka roditelja!

Mene obuze nekakav grdan stid. Od sve djece, osjećao sam, mati je najviše voljela mene. "Njega ne treba voliti" go­vorila je, to sam čuo od drugih. "On se sam voli."

To znači – kasnije sam to tek shvatio – po njenom miš­ljenju mene svak, bez moga truđenja, zavoli čim me vidi. To je bio smisao onih njenih riječi.

To njeno povjerenje prema meni i bilo je razlog što se, kad Hašija grunu leđima po vratima, osjetih kao izdajnik jed­ne vjere, beskrajno osramoćen pred materom i pred svima.

Da nas otac i mati, kad se vrate, zateknu ovako zatvo­rene, u krađi meda, – pa to bi mi bilo strašno! Gore nevjerstvo nisam mogao zamisliti; unapred sam vidio materin razočarani pogled i, činilo mi se u tim trenucima, raspamećenu ćutnju; pa sam predviđao i batine.

Izaći se mora! kažem u sebi.

Šta nisam pokušao da otvorim vrata, ali sve uzalud. Naj­zad spazih u jednom ćošku ćuskiju. Nalazila se tu s pilom i još nekim alatljikama.

Počeh da zavirem i da podavirem pod vrata, ali i to bi uzalud – samo što još otcijepi komad daske. Ostajemo dakle zatvoreni.

Ali napolje se mora! viče jedan glas u meni.

Otvorih prozor i počeh da dozivam stričevke. (Znao sam da su same, da su i stric i strina otišli na sijelo zajedno sa našim roditeljima.) Na prozoru nedaleke stričeve kuće pojaviše se moje dvije stričevke sa svijećama u rukama, bila je tamna noć pozne jeseni. Vičem im neka donesu merdevine. Smislio sam bio da siđem i da uz merdevine uđem u kuću kroz zahodski prozorčić, koji znam da je stalno otvoren. Onda je lako – za kvaku, i spašeni smo.

Stričevke u čudu pitaju što će mi merdevine, ja odgova­ram neka samo donesu, sve ću im kazati.

Svijeće iščeznuše, čekamo. Ali stričevke se ne pojavljuju. Dozivam ponovo, ali one se ne odazivaju. Očevidno, ni neće, ne smiju.

Izići se mora! opet onaj glas u meni; ne odustajem. Dođe mi na pamet da skočim i da iz štale uzmem merde­vine. Sprat nije baš visok. Ali se sjetih da je pod prozorom ogromna gomila kamena, koji je ostao neiskorišćen kad je otac prepravljao i doziđivao staru kuću. Gomilu preskočiti ne­moguće, skočiti – ostati namrtvo.

Onda se sjetih. U sobi je među ostalim stvarima stajao i jedan isluženi stari dušek. Rekoh Hašiji neka mi prisvijetli, uzeh dušek i on se srećno rasprostrije po gomili. Skočih, bez i najmanje povrede. Sad je stvar u mojoj ruci.

Uzeh iz štale merdevine i prislonih ih uz zahodski prozor pozadi kuće. Kad – prozor zatvoren! Pritišćem, guram – bada­va! Oh, mati, mati, koliko se bojiš hajduka!

Povratka nema! Nema mi druge – lupim šakom po staklu, provučeni ruku i dignem erezu.

Uđem u kuću i otvorim vrata. Sreća, kliktanje!

Tolika je bila ta naša sreća da smo svi zaboravili sve: i ćuskiju kod vrata, i čitav darmar po sobi, i dušek pod prozo­rom, i merdevine pozadi kuće. Umakali smo somun u med s orasima, kikotali se, likovali. Tako i zaspasmo.

Sutradan – uzbuna. I u našoj i u stričevoj kući.

Ja i učesnici – svi samo slušamo šta se priča o događaju i šta se namjerava. Slušamo, ali ćutimo – ni luk jeli ni njime mi­risali.

Očevidno, hajduk je sinoć ušao u kuću. Ušao je uz mer­devine kroz zahodski prozor. Znači, dobro je poznavao prili­ke čim je znao za merdevine u štali i kud se može ući. Ali, odatle je nastajalo čudo. Nije ništa odnio! U svim sobama sve je bilo na svom mjestu, osim u ostavi. I zašto je ćuskijom podavirao vrata? Da je podavirao, vidi se i po ćuskiji i po odva­ljenoj cjepki. Mora da je, zaključivao je otac, nehotice za so­bom zatvorio vrata, pa vidjevši šta je uradio bacio dušek, sko­čio i pobjegao. U strahu nije imao kad ni dušek da ponese. Doći će on opet.

Slijedeće noći otac i nekoliko momaka zasjedoše s puška­ma oko kuće da ga čekaju. Do neka doba nije se spavalo ni u našoj ni stričevoj kući. Vidjevši da bi ovo moglo izaći na gole­mo, stričevke, kojima sam stvar povjerio sutradan, kazaše sve strini, strina majci, majka ocu.

Pred sumrak vratih se kući iz igre. Kako me ugleda, mati uze makaze i jednu krpu i reče mi neka pođem s njom i po­mognem joj da nabere zelja.

Dovede me iza kuće gdje su rasle ogromne koprive. Pridržavajući krpom, odreza dvije-tri, onda me savi preko koljena, skide mi pantalone i gaće, vidim ja njezino zelje, ali uzalud moje otimanje. Poče da me šiba:

– Toliki ti meni strah u kući! Hoćeš li meda! Jesi li gladan meda! E evo ti meda! – hukće, a kopriva prži kao plamen.

Najprije sam vikao da to nije istina, ali kad vidjeh da je to još više razjari i da dohvata i drugu koprivu, počeh da kukam i bogoradim da neću više nikada, nikada, majka, nikada.

To, izgleda, pomože. Jedna kopriva ostala je neupotrijebljena.

Te noći nisam ni večerao. Svi su, i otac, znali do u tančine šta sam uradio i šta me je stiglo, i svi su, kao i mati i ja, osjeća­li da je najbolje da ne budem za večerom.

U neka doba noći probudi me strašan svrbež i vatra po mjestu po kom je radila kopriva. Počeh da se češem i jaučem. Činilo mi se da se i jorgan nada mnom zapalio.

Mati uleti u našu dječju sobu i pita me šta mi je. Ne odgo­varam, vidi šta mi je. Iziđe, donese času kisela mlijeka pa me namaza. Onda opet iziđe. Svrbež i vatra malo mi uminuše.

Eto je opet. Stavi preda me sahan meda s kajmakom i orasima i komad pogače.

– Večeraj – kaže, i pomilova me.

Zaspah snom u kojem se sve zaboravlja. Tako se sutra­dan i probudih. Svi – kao da se ništa nije dogodilo.

Igra, čista igra. Samo što sam poslije u sličnim igrama u životu pomišljao i na koprive. Ali nikad se nisam unapred počešao.

GROMOVO ĐULE

Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo.

Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnožju planina, koje si­lazi u neveliko polje.

Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj nji­hovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.

Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gle­damo u baštu. Smrklo se, ali sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se po­vijaju do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nema­ju se nikud skloniti.

– Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kurana.)

– Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva če­kajući da tresne.

Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari u sred bašte. Vidjeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.

Mati me trkom iznese u divanhanu.

– Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo.

Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu, traži nešto, a ničeg nema.

Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.

Mora da sam tako još u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću, udarali su svud oko mene, kao vatre­na kiša-šropac, a jednoga dana našao sam se na Vranici plani­ni u samim oblacima, gdje su oko mene igrali đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama.

Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla, i tajno negdje zakopala, gromovo đule.

Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je za­kopala.

MOJ BRAT

Pred noć nas otac, sestru i mene, uze za ruke i povede stričevoj kući. Biće tamo dječje sijelo, i tu ćemo, kaže, i no­ćiti.

Veselje naše bilo je ogromno, počesmo oca da vučemo za ruke.

Stara zimska sijela. Ponekad bi roditelji i nas djecu na njih vodili. Prtinom na čelu porodične kolone ide sa fenjerom otac, prteći mene na leđima. Plovim, snijeg škripi, trepti ve­dro zimsko nebo, ne pitam se jesam li ocu težak ili želim da ta kuća kojoj idemo bude što dalje.

Ali kuća se, na žalost, primiče, gore joj prozori, i uskoro me otac skide pa lupa halkom na avlijskim vratima.

I sad nas otac vodi na sijelo. Ali ne na takvo sijelo, nego na pravo sijelo, na naše dječje sijelo. Bićemo sami, amidža je, znamo, otišao u veliki lov na srne, strina je predveče došla ne­što našoj kući i tu će, saznali smo i spavati.

Imao sam četiri amidžične, stričevke, jednu sasvim mla­du, jednu već stariju, i dvije sublizih godina.

Otac reče da budemo mirni, ode kući, poče naše sijelo.

Poče ozbiljno (smiješno oponašamo starije). Metnula se sofra, iznose se jela, sve ljepše od ljepšega. (Otkuda to najed­nom?!) Kao da je Bajram, na kraju dođe sahan meda sa kaj­makom, i orasima po vrhu, a to mi je bilo duša.

Bio sam jedan od poznatih nemirka u kasabi, čaršija me nije ni zvala imenom, nego "onaj Salih-begov". Dva puta sam padao sa prvog sprata, jednom se topio, jednom doveo do to­ga da se postave noćne straže oko naše kuće, – biće prilike da to i štošta još drugo ispričam.

Kad se tako lijepo pogostismo, osjetih da mi je dosadno: šta da radim ja, jedino muško među tolikim djevojčicama?

Kažem im:

– Sad ćemo klanjati jaciju.

To je kod muslimana jedna od pet dnevnih molitava, pos­ljednja. Moli se uz gimnastiku: saginjući se do koljena, spu­štajući se čelom na zemlju i sjedeći podavijenih nogu. Prije to­ga mora se uzeti abdest: po propisanom načinu, ruke lice, i no­ge. Moraš se još pričuvati da slučajno ne pustiš vjetar, jer on­da ti abdest valja uzimati ponovo.

Ja ću biti "imam", onaj što pred vjernicima klanja prvi.

Zavih peškir oko glave, popeh se na sećiju i, turivši prste u uši, počeh "ezan", onaj poziva sa džamije na molitvu (to sam već znao).

Djevojke stadoše u šaf (red), ja stadoh pred njih kao pra­vi hodža u džamiji, poče klanjanje.

Išao sam već u mejtef, osnovnu vjersku školu (koju je svako muslimansko dijete svršavalo prije nego što bi ga otac upisao u redovnu državnu školu). Znao sam samo kako se vrši gimnastika tokom molitve, od kuranskih rečenica što ih hodža pred vjernicima glasno izgovara samo pokoju, i to sam stalno vrtio.

Negdje u po klanjanja, kad još jednom dođe ono vrijeme gdje se čelom dotiče zemlja, đavo donese mačkicu, koja poče da se igra peškirom oko moje glave: najzad mi ga smače.

Zaboravih na molitvu – pojurih za njom, jedva je uhvatih. Gledam po sobi šta bih joj svezao za rep, ugledah džezvu na mangali, ali čime da svežem? Izvukoh učkur iz gaća, svezah, mačka luđački pojuri po sobi, smijeh, vriska djevojčica. Tad joj otvorih vrata da bi imala širi prostor za bježanje. Čuo se strašan klepet niz basamke i dolje u prizemlju. Neka, pasja kćeri, da zapamtiš da si me pomela u molitvi.

Onda dođe moja druga tačka: skakanje s prozora. Otvo­rio sam prozor i stojim na njemu da skočim dolje sa prvog sprata. Djevojčice za mnom vrište, preklinju da to ne radim. Hoću, skočiću! Skočim – utonuh u snijeg do pasa. Djevojčice mi otvore kućna vrata, pipaju me da se nisam gdje slomio. Sad ćemo drugi skok, kažem. Na glavu. Nastade vrisak, hvataju me za ruke, ja se oteh i stadoh na prozor. Skoči zbilja na gla­vu. Snijeg kao voda, ništa mi ne bi.

I da ne duljim, tako je to trajalo dok se ja najzad ne smirih. Djevojke iznesoše oraha i krušaka jeribasama, dok se u tucanju i sočnim zagrižajima i smijanju ne zamorismo te pospasmo.

Sutradan me probudi strinin glas:

– Sin! Rodio ti se brat!

Ja, sestra i stričevke pojurismo našoj kući, tu odmah u susjedstvu, da vidimo ja i sestra brata, stričevke novog striče­vića. Dok sam trčao, prolazilo mi je kroz glavu: kakav je? I: što mi ne rekoše da će mi majka roditi novog brata? nego sve neke ćutnje.

Ćutala je i naša sluškinja Mehinica, koja mi je za našu steonu kravu Šarenku rekla sve otvoreno.

Upadoh u sobu prvi. Mati u dušeku leži blijeda i blažena. Kraj nje nešto u nekakvoj korpi.

– Gdje je? – trčim k njoj, pa zelenom vunenom čarapom ugazih u ćasu čorbe koja je stajala kraj dušeka.

Ta ćasa čorbe, to su darovi u jelu, zvani babine, koji se donose porodilji. Strina je babine unapred već bila pripremila.

Mati mi na moje zadahtalo pitanje samo očima presrećno pokaza na korpu.

Pogledah: u korpi – zamotana štruca hljeba, iz nje viri smežurana, modra, slijepa, ćelava, ne može biti ružnija glavica.

– Što si mi rodila ovakvog brata?! – umalo da zaridam; očekivao sam ljepotana.

Mati se smije, slatko se smije, pa je u smjehu kao nešto zaboli.

Poslije se to ružno čudo poče da rascvjetava. Svakim da­nom sve mu ljepše bile modre oči, sve gušće grgurava plava kosa. Dok ne naraste do gorostasa. Bio je povučen, blag, đak baš nije bio bogzna kakav, učio je, kako bi se reklo, tek ona­ko, za po kući, ali fudbaler – sigurna buduća zvijezda. Bek. Pred sam rat trebalo je da iz podmlatka pređe u prvi tim jednog velikog kluba u Beogradu, gdje je studirao pravo i bio službenik na željeznici.

Za vrijeme okupacije pravio je lažne legitimacije za one koji su odlazili u partizane. Htio je i on, ali mu nisu dali zbog tog važnog posla. U jednoj velikoj policijskoj provali uhapsili su i njega i strijeljali po kratkom postupku na Banjici kraj Be­ograda.

Vijest sam dobio 1943. godine, u selu Ribniku kraj Klju­ča, i sjetio se davne korpe. Lijepi moj brat.