Alija H. Dubočanin, "Lađarski put"

LAĐARSKIPUT

Plavičaste mrlje nafte pokrivaju Savu. I zrak miriše na benzin. Naša katarka od suhog lipovog drveta, koju smo učvrstili u njeno ležište na prednjem dijelu čamca, liči na vitke metalne dimnjake brodske rafinerije. Iz jednog takvog dimnjaka neprekidno suklja crvenkast plamen. Taj plamen vidi se noću i s naših dubočkih brežuljaka. U mojim djetinjim snovima tim plamenom označavana je granica jednog svije­ta, a iza njega dalje se nije vidjelo. Sad je ta granica pomjerena na tamnomodre bregove iza Broda, po očevim riječima pune vinograda i lijepih kuća. Čamac je teretan. I teško ga vučem. Bos sam. U čamcu sjedi otac i upravlja teškim veslom da čamac ne udari u obalu, ili da se ne nasuče na šljunkovit plićak. Iz Broda vučemo sanduke piva za dubočku gostionicu. Sinoć je došao gostioničar Fiko, dogovorio se s ocem, i rekao dobro platiti. Otac će moći smiriti neke račune, a ostaće nešto i za moje knjige. Ali, Dubočac je daleko gore uz vodu. Nisam znao da i one naše pjeskovite obale i gusti vrbaci mogu biti daleko. Niz vodu, od njih se s lakoćom udaljavamo, a povratak je spor i tvrd, pun znoja i misli koje naviru iz savskih dubina. Sunce je visoko. Udara pravo u tjeme. Biće dobro ako stignemo prije zalaska sunca. Grlo mi se stalno suši, dašćem, ali ne mogu svaki čas prekidati vuču i trčati do čamca da se napijem vode.

Kad smo se otisnuli s kamenite brodske obale, otac je obrisao svoja kosmata sijeda prsa, i uzdahnuvši rekao:

– E, moj Hune! Ja star, a ti nejak.

Kad je veseo i kad nam je kuća puna, otac nije star. A najmlađi je bio onda kad je meni i sestri napravio mali čamčić. Lak. I pokretljiv. Možeš ga veslati jednom rukom. I juče je otac bio mlađi. I on, i majka su se smijali.

Na vrhu visoke katarke učvršćena je metalna alka i za nju je vezan konopac. Na drugom kraju konopca, dugog oko pedesetak metara, vješto je ispletena široka traka od jakog kanapa. Ta traka sada se usijeca u moja znojava prsa. Vučem. Svu noć sam proveo u čudnom bunilu plašeći se da me otac neće povesti. Sestra je starija. Do sada je uvijek nju vodio. Napinjem se. Kao da cio Brod vučem za sobom sa mostom i svim kućama. Ali, okrenem li se padajući, jer vučem nevješto, trzajući, vidim samo vrh katarke. Učini mi se da je to vrh dugačke zamišljene olovke koja po plavom papiru neba ispisuje svoj put. Taj put ima oblik savske obale. Na brzacima i plićacima čamac se izmiče na vodu, pa katarka pravi širi potez po beskrajnom plavetnilu. Htio je otac da ja upravljam, a on da vuče. Ne ide. Nekoliko puta čamac se umalo nije potopio. Vučem sve pravilnije. Ne trzam. Samo da ne nagazim na zmiju. Na ovoj lijevoj strani Save, okre­nutoj suncu, ima ih mnogo. A ja ne volim zmije. Ni one mene ne vole. I u san mi se uvlače. Mama kaže da sam žedan noću i da zato sanjam zmije. Pio sam puno vode. Ne vrijedi. Opet se uvuku i prestrave me. A nikada ni jednu nisam ubio. Nisam ni guštera ubio. Eno ga! Siknu kroz travu. I on se mene prepao. Krupan. Kao da je na trzaju i povijanju katarke osjetio da se plašim, otac viknu:

– Možeš li, Hune!

– Mogu... mogu...

– Jesi li gladan?

– Nisam...

– Vikni kad ti dojadi!

Jednom, bila je teška zima, ni prst se nije smio promoliti napolje, otac je sjedio s nama cijelo veče, i pričao nam kako je nekada radio na lađi. Ovaj put kojim ja sada gazim zvao se lađarski put. Od Broda pa gore do Gradiške lađe su vukli konji. Uz Savu tada nije bilo vrbaka. Sasijecali su vrbe i topole, i rijetke jasenove, kako ne bi za njih konopci zapi­njali. Naginjem se, glava mije stalno povijena, gledam pred sebe, gdje ću stati, i osjetim da se u meni napreže jedan takav konj, mršav i neuhranjen, vuče lađu punu kamena i drvene građe. I gdje je sad taj konj? Je li bio potkovan ili su mu se u meso usijecali oštri komadi šljunka kao sada meni? I mi gore imamo jednog konja. Nije naš. Arifov je. On nikad nije vukao lađu. Ali, vukao je svašta. I mi smo ga pokušali jahati. Ne da. Uzalud smo se cijelo ljeto zaskakivali na njegova povijena leđa. Padali smo svi odreda. I Dženis je padao. I na našim licima mnogo je tragova njegovih potkovica. Nekoli­ko razbijenih noseva, teških bubotaka, čvoruga na ošišanim glavama, jedan lom noge, sve je to došlo u igri s tim nerazumnim konjem.

Lađarski put zarastao je u gustu vrbinu.

Približavamo se Zbjegu. U imenu tog sela ima starog straha.

Cijeli kraj se prolomi od snažnog trubljenja. Brod. Vuče šlepove. To je "Zeta". Jedan od posljednjih parobroda na Savi. Kao gusarska zastava nad njim se vije široka traka crnog dima. S broda su ugledali našu katarku. Mašu nam. Zovu da se zakačimo. Ali, znam da nećemo. Sa ovako teretnim čamcem opasno je navesti se na šlepove. Zadnji dio čamca sigurno bi legao u vodu. Da je čamac prazan, to bi za oca bila šala. Ovako, valja mi vući. Vući. Titra mi pred očima. Kao da su i vrbe počele koračati sa mnom. Bijele svjetlosne pjege pucaju mi u ušima.

Zaustavili smo se u hladu vrbe nadnesene nad toplu Savu. Otac je razmetao novinski papir i zamirisao je bijeli hljeb. I dva komada brodske kobasice. I glavica crnog luka. I komad sira sušenog na dimu. Jeli smo šuteći. U zelenoj tišini čulo se struganje naših gladnih zuba. Otac me gledao s nadom. A ja sam osjetio da mi kroz tanke kosti struji voda. Obična savska voda.

Opet vučem.

Opet po nebu piše katarka. Preko njenog nejasnog ruko­pisa preletje svraka. Čujem zvono. Bicikli. To se iz Broda vraćaju radnici. Na visokom nasipu uz Savu, u pravilnoj koloni, izgledaju kao stonoga. Na raskršću ta stonoga skrenu udesno. Ode u Zbjeg. Ne vidim, ali znam da je pred njima ravan i prašnjav put. Kad ga kiša poprska, to je pravi put za bicikl.

Približavamo se ušću Ukrine u Savu. Iznad tog ušća vidim veliku adu. Ona, ta duga i zelena ada u obliku pše­ničnog zrna, pripada očevom prijatelju Mrkalju. Dolazio je kod nas. Nedavno. Sve na njemu volim, osim starog kožnog kaputa. Taj kaput me podsjeća na nešto tužno. Ne znam šta je to. Ali osjećam. Takav kožni kaput, dok sam bio manji, istukao me smrtimice. Možda mi je zbog toga Mrkalj draži kad skine kaput, raskomoti se, i sa ocem razveze stare nevjerovatne priče. U jednoj priči vidim njega i oca, i ovu adu obraslu vitkim topolama. Njih dvojica bježe prema Savi. Znaju gdje su ostavili čamčić. S njima je i Savo. A iza njih grupa sivih šljemova. Po njihovoj priči koju uvijek dopu­njuju novim detaljima, bilo je nekakvo mutno i vlažno jutro. Upali su u klopku pred Mrkaljevom kućom. Šljemova je bilo mnogo. Naoružanih i spremnih da ubiju. Otac, Mrkalj i Savo bježe kroz gustu travuljinu. Sapliću se. Padaju. Od straha im noge kraćaju. Samo da što prije stignu do čamca, i da se dočepaju ade. Šljemovi nemaju težeg oružja. Ako stignu do nje, na adi će biti sigurni. Krik! Pa stenjanje. Bio je to Savo. Mrkalj je opsovao. Sočno. Ljudski. Otkud im minobacač?! Granata je doletjela iza brdašca. U travi, bez obiju nogu, leži Savo. Još je pri svijesti. Rascvale mu se noge iznad koljena. I moli moga oca da puca u njega, da mu olakša, da ga ne ostavlja šljemovima. Noćima sam sanjao te Savine noge. Čuo sam i glas Savin. I nikad nisam saznao pta je učinio moj otac. Savi nije bilo spasa. Nositi ga nisu mogli. Šljemovi su bili tu, s crnim okom mašinke koje se uvećavalo. Smrtno crnilo. Jednom, ako ga upitam, možda će mi reći. Šta bih ja učinio na očevom mjestu? On je imao pištolj. Savu nije mogao živog ostaviti šljemovima. A da puca u njega, kako će? Znam da je s njim odrastao. Plakao i smijao se. Po njihovoj priči, očevoj i Mrkaljevoj, zajedno su se i oženili. Mene tada nije bilo na ovom svijetu. I nisam znao da postoji Sava, sa adom iznad ušća. Nisam znao da je Savo molio oca da puca u njega. I da li je pucao? Možda ništa neću saznati i ako pitam oca– I šta bi mi odgovorio? Čuo sam, i sad mi iz ušiju ne izlazi ona čudna boja očevog glasa, kad je rekao Mrkalju: "Nikad mi u životu nije bilo teže." Vjerujem mu.

Iz topolika na adi prhnu cijelo jato vrana. Tu ih ima mnogo. Ko se bolje zagleda, i odavde, u tamnom zelenilu lišća može primijetiti mnoga gnijezda. Ostrvo ptica. I ne­završenih priča. Pred tim čudom i Sava se razdvojila na dva dijela, i kad je najjača, ne može ga odnijeti. Može li, kao što je ada promijenila tok Save, jedna priča i ono što je u njoj promijeniti tok nečijeg života? Sjetih se, otac je bio bolestan, teško i dugo; iza zatvorenih vrata šaputao je majci takve riječi od kojih mi se kosa dizala na glavi. Kad je došao do mene, rekao je majci da me čuva. Majka je plakala, a ja sam u mašti vidio kako njene suze padaju na žuto očevo lice i on od tih suza postaje jači i zdraviji.

Okrenem se.

Otac sjedi u čamcu nagnut na desnu stranu i teškim veslom drži vrh čamca usmjeren prema Dubočcu. Gazim čistinom. Vruć pijesak pod mojim tabanima. Iza velikog zavoja koji ćemo sada proći ugledaćemo komad neba bliži mome oku i srcu. Tamo negdje, iza one grupe topola, uzdižu se Banice sa igralištem, i našim dječijim tajnama. Sunce popušta. I znoj je hladniji. Sad se na Banicama dijele u dvije grupe. Možda je Dženis uzeo moju loptu.

– Jesi li žedan, Hune!? – viče otac.

– Nisam.

– Navali još malo. Eno Motajice!

Iako je na suprotnoj strani Save, u Bosni, plavetnilo Motajice sada je izranjalo na čudnom mjestu.

Zalazimo u gust vrbak. Vrhovi vrba sve češće zapinju za konopac. Trudim se da nađem stazu između vrba i naplav­ina. Nema je. Niko više ovim putem ne vuče lađe. Nailazim samo na prosječen vrbak i kratke puteljke koji se brzo prekidaju. To su ribarski puteljci. Na vrbini se nađe i poneka pocijepana mreža. Po nekom nijemom sporazumu te mreže niko ne dira. Težak je ribarski kruh. Sjetih se i pogrdne pjesmice o ribarskom životu. Osmjehnuh se. To je uradila pjesma. Onda tako trznuh i zanesoh se ustranu da je otac izgubio kontrolu nad čamcem.

– Šta je, Hune?!

– Ništa... Okliznuo sam se! – lažem i sporije krećem dalje.

Sporije zbog toga jer moram dati vremena mladiću i djevojci da se obuku i da se sklone od mog pogleda. Srce mi gruha. Otac ih neće vidjeti. A njih dvoje, kao da znaju da nemam ništa protiv njih, oblače se sporo. Djevojačka bjelina ističe se u tamnom zelenilu vrbaka. Žao mi što sam ih poplašio. Buči mi glava. Oči lete, i ne mogu ih otkinuti od ove meke bjeline. Bježim prema vodi. Da ne udarim pravo na njih. Srećom, oni se udaljiše. Prešao sam preko povijene trave na kojoj su njih dvoje ležali. Na tabanima sam osjetio dio njihove topline. Nadao sam se da sam nogom stao tamo gdje je ležala djevojka i da ću na stopalima odnijeti dio njene topline. U ušima mi bruji cio roj znatiželjnih pčela. I neće da se umire.

Izbismo na čistinu.

Pred umornim očima, punim zasljepljujuće bjeline, puče meni dragi vidik. Dubočac sa svojim brežuljcima, na bosan­skoj strani. Eno kuća! Daleko su, pa umjesto prozora vidim oči one djevojke. Ne bih se iznenadio da kuće skoče i pobjegnu u zaklon.

Na pozadini rumenog predvečerja ističu se dvije vitke katarke. Jedna je bijeli crkveni toranj, a druga katarka je džamijska munara. Između njih se rumeni sunce na zalasku.

PREKO SAVE

Podne. Junsko. Nad krajem se plavi pitomo nebo. Grupice ošišanih glavica vire iz vode. Kupaju se djeca. Čamci iza sebe ostavljaju trouglast trag. Odozgo, iza starih mliništa, pomalja se brod.

Svoj čamčić Neven svlači sa pijeska. Vraća se u Bosnu. Žuri da rijeku pređe prije broda, i da ga malo vidi, iz blizine. Preko Save je krenuo s poslom. Da staroj susjetki kupi malo šećera, i još manje kafe. Iznenadi se kad podiže glavu s čamca i pred sobom, tu, sasvim blizu, ugleda Karamana.

– Povuci jače mali, i ja ću s tobom – zabrunda Karaman.

Nevenu ne bi pravo. Ništa ne odgovori. Ni hajde. Ni nemoj. Pogleda brod. Primiče se. Brza "Kozara" sa dva šlepa. Karaman uđe u čamac i njegova strana dobro potonu. Uđe i Neven, ali se pod njegovom težinom ne stvori ravno­teža. Prihvati veslo, iskosi čamac, kradom, ispod oka, pogle­da Karamana. Težak. Čvrst. Onizak. Kratkih jakih nogu. Sjedi čvrsto, kao stari panj, i velikim šaketinama drži se za stranice čamca. Niz snažan, debeo vrat, curi znoj. U cijelom kraju nema jačeg čovjeka od njega. Kavgadžija i prznica da mu nema ravna. Gdje je on, tu je rusvaj i pokora. Kupe se po prašini nedužni zubi. I zanimanje mu je neobično. Bavi se preprodajom konja i goveda. Po selima, na prevaru, kupi jeftinije, a onda na gradskoj pijaci proda što može skuplje. Pun je prašine. Upravo se vraća iz neuspjele trgovine. Dva sitna oka uvukla mu se duboko pod čeonu kost.

– Nek prođe brod! – naredi Nevenu.

– Da ga pogledamo iz blizine...

– Nek prođe – Karaman presiječe dječakov glas.

Ispravljajući čamac, Neven zagrabi vodu snažnije, pri tom se nagnu, čamčić se zaljulja, malo vode se uli u njega, i skvasi se Karamanova nabusitost. Plaši se vode. U dječakovim očima niče smiješak i brzo se izgubi. Sad je sigurniji. U njegovim je rukama.

Brod se primakao. Velik i lijep. Vidi kormilara. Ravnomjerno bruji jaka mašina. Siječe Savu po sredini. Čamac se njiše na valovima. Na šlepu, žena u bijeloj haljini, po zategnutom konopcu širi rublje. Kao zastave njišu se bijele košulje. Prolaze duge lađe.

– Sad kreni – reče Karaman mekše.

– Je li istina, Karamane, – ohrabri se dječak – da si ti najjači čovjek u cijelom kraju?

– He, heee, istina je – isceri se on. Pitanje mu je, očito, prijalo.

– A znaš li plivati?

Šutnja. Pogleda Nevena, pogleda vodu, pa reče:

– Ne znam.

– Nimalo?

– Nimalo...

– A zašto si bolesnog Irfana izbacio iz kafane, kroz staklo?...

Karaman opet živnu, godi mu:

– Da ga naučim pameti.

– Došao je kući sav isječen i poderan. Osramoćen.

– Kako znaš?

Neven šuti. Čuje se veslo. Onda će čvrsto:

– Irfan je moj otac.

– He... he... – Karaman se glupo iskezi, htjede nešto reći, pogleda u vodu, pa u obalu, prešuta.

– Skidaj se! – naredi dječak i zaljulja čamac. Uli se voda. Čamac oteža i dublje leže u Savu. Karaman ne vjeruje svojim ušima. Zar ovo dijete da mu naređuje?

– Skidaj se! – ponovi Neven čvršće, zaljulja čamac, i još se vode uli u njega.

Polako, kratkim debelim prstima, Karaman otpertla ci­pele. Svuče ih. Neven ih zakači veslom, i jednu po jednu, baci u Savu.

– Dalje! – i opet zaljulja čamac. Karaman gleda oko sebe, ima li odakle pomoći. Svuda voda. Nema. Nikakvo lukavstvo ne pomaže. Utopiće se. Nespretno, zbunjeno, svuče kaput i košulju.

– Bacaj!

Karaman baci u vodu kaput i košulju.

Primicali su se obali. Čovjek zaškrguta zubima. Neven se naježi. Pomisli na oca, pa opet zaljulja čamac. Sad se već Karaman nije smio naglo pomjeriti. Učini li nagao pokret – potopiće se!

– I hlače – reče dječak praznim glasom. Nije uživao u svojim naređenjima.

Karaman se jedva izvuče iz prljavih i mokrih hlača.

I one se nađoše u vodi.

Gledao je dječaka, stiskao vilice. Ličio je na zvijer spremnu za skok.

Neven usmjeri čamac na ono mjesto gdje glavna ulica izlazi na rijeku. S tog mjesta vidi se razvaljen prozor na kafani "Štuka". Ta slika mu uli novu hrabrost. Ljudi su se okupljali na obali. Primijetili su da se nešto čudno događa. Znajući šta će mu se dogoditi ako čamac dotakne obalu, dječak zaustavi čamac dovoljno daleko od plićaka, i reče:

– Iskači.

– Duboko je – zareža Karaman.

– Nije. Ima dna.

Karaman pogleda dječaka, okrenu se prema obali, ugle­da ljude kako ga gledaju bez riječi, pa urlajući iskoči iz čamca. Duboko je. Voda se sastavi iznad njegove glave. U zraku mu se grče dvije šake.

Dotakao je dno. Pjeni se voda oko nejga. Hvata se obale. Baulja četveronoške. Guta vodu. Izašao je. Dašće. Pun je vode. Otežao, pruži se po šljunku. Nikad ga niko u tom položaju nije vidio. Ne vjerujući svojim očima, ljudi se spustiše niz obalu da mu pomognu.

Dok su jedni ispumpavali vodu iz Karamana, drugi su pomagali dječaku da se sabere. Štitiće ga, bude li trebalo.

Karaman se pribrao.

Kosmata prsa snažno se nadimaju.

Sjede.

Oko njega i Nevena ljudi zatvoriše krug.

Gledali su se.

Neven, slabašni dječak, i Karaman, najjači čovjek u cijelom kraju.

Karaman ustade. Sporo. Teturajući. Priđe dječaku u kom je srce gruhalo iako je na mršavom ramenu osjetio zaštitničku ruku ribara Ćamila. Pružajući svoju tešku ručetinu prema Nevenovoj ručici, Karaman reče:

– Čovjek si.

Svi su čuli.

Tišina.

I Sava šuti.

Krug se rastvori.

Karaman se sporim koracima uputi svojoj kući.

Ljudi odahnuše.

Nagnuše Nevenov čamac da iz njega izliju vodu.

ZELENI LED

Možda je Savi pod ledom toplije. Ribe, sigurno, teže dišu, i ne mogu u igri iskočiti iz vode i na trenutak svojim ribljim okom otkriti novi svijet. Već cio mjesec rijeka je okovana. Februarsko inje ne opada sa vrbovih grana. Bijeli se brdoviti kraj, na studenom suncu sjaje se ritovi, samo se sredinom rijeke proteže modrikasta traka najtanjeg leda. Ljeti tom prozirnom trakom plove brodovi jer je tada rijeka najdublja.

Nedjelja je. Mirna i besposlena. Neko je viknuo:

– Da odigramo jednu!

– Gdje?

– Na ledu.

– U šta igramo?

– U sanduk piva. Gornja protiv Donje mahale.

I već je tu bila lopta. Nova. Od kože. Momci su skupili novac. Kupili su sanduk piva. Ožujskog. Odnijeli ga na obalu uz ledeno igralište. S pištaljkom u malorjekim ustima na njega je sjeo Ćamil. Ribar. Sada naš sudija. Njegovim odlukama niko ne smije protivriječiti. Uz igralište pocupkuju djeca. I svi koji u ovo studeno prijepodne nemaju toplijeg posla. Ali, od naše zagrijanosti, može i led početi pucati.

Navijači se grupišu. Grudvama će kažnjavati slabe poteze. U ekipi Gornje mahale, jer nema boljih, igramo Dženis i ja. Šerif, vođa Gornjaka, komanduje:

– Hune, na lijevo krilo! Ti si najlakši...

Biti na lijevom krilu znači biti najbliži onoj modrikastoj liniji i najtanjem ledu. Pristajem, jer će me, inače, izbaciti iz igre.

– Ko loptu napuca tamo, sam ide po nju! – Šerif poka­zuje maticu rijeke.

Počinjemo.

Da ne bi cvokotali od studeni, navijači skaču i galame. Pod našim gumenim čizmama led biva sve zeleniji. Lopta klizi. Bježi. Mi padamo. Ustajemo. Pri najmanjem sudaru letimo na led. Leđima sam okrenut matici rijeke. Sve više se povlačimo nazad. Dženis to primjećuje i daje mi znak da više idem u sredinu. Šerif vrišti. Nemamo krila. Niko ne drži lijevu stranu. Izglednu priliku za gol izgubismo zbog moje kolebljivosti. Razmahnuh se. Ne smiju primijetiti da se plašim. Moramo pobijediti. Ako izgubimo, s nama će čak i babe iz Donje mahale tjerati šalu. Ko će čekati drugu priliku. I to još ovakvu. Na ledu. Otopliće. I, zbogom naše igralište. Istopiće se. I naše stope postaće voda. A ako izgubimo mojom krivicom, nikada me više neće uzeti u tim. Moramo se sada dokazati. I ja, i Dženis. Nabacih mu jednu loptu. Nisku. Dženis leti. Podbacuje svoju kudravu glavu. Ništa. Promašaj. Ipak, zahvaljuje mi. Navijači mu vikom nagrađuju trud. Evo Šerifa. Prelazi jednog, drugog, neprimjetno udara visokog Resu i on pada... Pratim igru. Trčim koliko god mogu. Šerif nabacuje na lijevo krilo. Lopta je moja. Hvatam je lijevom nogom. O, majko mila! Obrukah se. Svi zvižduci, kao snop ledene svjetlosti, sastaju se u mom strahu. Lopta odletje do same modrikaste trake. Sad ću morati po nju. Kako ću? Tražim pogledom Dženisa. Ali, ovo je moj prob­lem, moja borba. On mi sada ne može pomoći. Tresem li se? Strah je, ili studen!

Okrenuh se lopti. Daleko je. Ispod nje valja se ledena Sava.

– Ne dajte mu da ide! – čujem glas starog Čamila.

– Čekaj, Hune! – viče Dženis. – Donijeću konopac, pa ćemo te vezati oko trbuha.

Dženis otrča kući po konopac. Samo da što prije stigne. Gledaju me. Osuđivački. Kao da sam, nezasluženo, dobio pomoć. Gledam njihova lica. Podrugljiva su. Vidim loptu. Daleko je. Daleko... Zakoračih prema lopti. Polako. Nesi­gurno. I, jedna ruka, ščepa me za vrat, povuče nazad, a pijan glas zahropta:

– Ti, Hune... hoćeš da se junačiš. Niko od njih to ne bi smio. Gledaj ih... Dobro ih pogledaj!... Ko smije, nek krene za mnom... A ti, kući i knjigu u šake! I tu se pokaži...

Bio je to stari Bardan. Otkud se on stvori? Pijan. S flašom u jako čvornovatoj ruci. Oči su mu bile ledenije od leda. U bujnoj kosi, sijedoj i raščupanoj, zapetljale su se slamke i jedno kokošije pero. Uz njega je stajao, takođe star i raščupan, pas neobičnog imena. Riba. Uz tog Ribu vezane su mnoge neobične priče. A Bradan je sam bio jedna živa nedopričana bajka. Nedostajala je samo njegova debela Žiža. Ali, i ona je tu. Eno je na obali. U buketu govorljivih žena.

Bardan krenu prema lopti.

Mlatarao je rukama. Sunce se katkad lomilo na njegovoj boci. Pijanim korakom po ledu odmicao se od mene i ostalih igrača. Za njim je, sasvim mirno, koračao Riba. On je, kao i njegov Bardan, cio život proveo na vodi. I sad su bili veoma blizu vode. Tu, ispod njih, Sava je mnogo duboka. Sa obale povremeno bi dolijetao Zizin raspukli glas. Osim tog glasa, za Bardanom i Ribom niko ne krenu. Ni ja.

– Evo konopca! – ču se Dženis.

Trčao je prema našem igralištu, i kad vidje izmijenjenu sliku na ledu, na časak zastade, onda se sjuri niz obalu. Brzo se nađe pored mene. U očima sam mu vidio tihu radost što ja sada nisam tamo gdje je Bardan i njegov pas. A Bardan je već bio blizu lopte. Saginje se. Pruža ruku da je dohvati. Lopta bježi. Bardan tetura za njom. Jednom rukom ne može je podignuti, a druga mu je zaposlena bocom. Uspjeće. Pas je uz njega. Neće. Pas je uznemiren. Lopta leti prema nama, ali ona više nikog ne zanima. I Bardan svu težinu prenosi na jednu nogu, i led puca. Svi dobro znamo taj zvuk cijepanja. Bardan pada. Boca mu ostade u ruci. Raširenih ruku i nogu leži na ivici raspukline.

– Bardane, drži konopac! – povikne Dženis i baci mu vješto ribarski konopac sa željeznom trokukom na kraju. Zazveča metal na ledu, ali ne dođe do Bardana. Konopac je kratak. Dženis i ja krenusmo malo naprijed. Ali, konopac se više nije mogao baciti.

Riba je zaklonio Bardana. U poderani rukav Bardanovog kaputa Riba je zario svoje zube, i krećući se natraške vukao je Bardana od ledene ivice. Svi smo ušutali i gledali šta radi pas. Nisu se čule ni žene na obali. Bardan je jednu ruku pružao psu, a iz druge nije puštao flašu. Nikad ovo nismo vidjeli. Riba se okliznu, ali brzo raširi sve četiri noge i ponovo povuče Bardana. Pas je znao šta radi, a Bardan se nije trudio da ustane jer bi se led opet provalio. Riba vuče. A mi, kao da i mi svojim zubima držimo za Bardanov rukav i vučemo ga prema sebi. Vilice nam se stežu. Čuje se škrgutanje. Ako se mišlju može vući i pomoći, onda smo svi grizli taj prljavi i poderani rukav. Tek kad se na sigurnom Bardan uspravi, raskreči noge i sve nas opsova, iz svih grla proli se urlanje. Pas ne reče ništa.

Utakmica više nije imala smisla.

Skriveni iza velike klade na obali, Dženis i ja čekamo da se ljudi raziđu. Otišla je i Žiža, lomeći svoje otekle debele prste. Odvukli su se igrači i njihovi navijači. Svi ohlađeni. Na leđima su nosili Bardanov plavi pogled. Niko se ne sjeti da se posvađa oko dijeljenja sanduka piva na kom je sjedio ribar Ćamil. Pored Čamila sjede i Bardan, a kraj njegovih nogu nađe se Riba. Starci se kucnuše. Ubrzo, počeše letjeti čepovi pivskih boca.

Pred njima se nađosmo Dženis i ja. Htio sam nešto reći Bardanu. Ne znam šta. Ni kako bi se to trebalo reći. Stajalo mi je u grlu. Naviralo iz srca. Moram to učiniti. Ali, kako?!

Bardan me gleda u oči, koje me bole, pa će reći:

– Čovječe, potegni! – i pruži mi onu svoju bocu koja je s njim bila na sredini Save. Potegli smo.

I ja.

I Dženis.

Onda smo skakali trudeći se da iz stomaka izbacimo nešto kao vrelo ugljevlje. Gledajući nas kako poskakujemo, Bardan se grohotom smijao, i kroz smijeh govorio:

– E, još vas neću ženiti!