August Šenoa, Povjestice

Postolar i vrag
(po narodnoj pripovijetki)

Bio jednom postolar,
Pošten čovjek al' već star:
Mnogo djece mnogo treba,
A u kući nema hljeba;
A djeca sve viču "kruha!"
Otkud kruha? Nužda 'e gluha.
Šije starac cijele noći,
Šije starac, već mu ruke
Slabe htjele iznemoći,
Ižuljene od zle muke;
Vikne: "Pomoz', ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoć nosi."
Tek si majstor riječi reče,
Iznenada kuc! na vrata.
Eto vraga: "Dobro veče!
Kakvo dobro od zanata?"
"Nije dobro", na to stari,
"Slab užitak staro šilo,
A u kući loše stvari;
Bi l' pomoći, vraže, bilo?"
Vrag će na to: "Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta."
Sila Boga lje ne moli,
Glad ne pita tko ga hrani.
Na sve majstor moj privoli
I dušu si utamani;
Al' u kući - bijela kruha,
Žuta zlata, lijepa ruha.
Sinak Božji zakasnio,
Mnogo puta jošt' do neba;
Tu prenoćit putem treba,
Majstoru se navratio:
"De počinka, domaćino!"
Goso daje staro vino
I pečenu jarebicu
I mekanu posteljicu.
Bog osvanu prije zore
Pa besjedi: "Oj, majstore!
Na svemu ti hvala moja,
Pa mi reci do tri želje.
- Riječ istina bit će tvoja -
Bile male ili velje!"
"Hvala ti na tvojem daru;
Pa kad hoćeš da ti kažem,
Ove želje, gospodaru,
Pred mogućnost tvoju slažem:
Na tronošku tko mi pane,
Bez mene nek ne ustane;
U prozor tko mi zaluče,
Bez men' glave ne izvuče;
Tko u vrtu krušku takne,
Bez mene se ne odmakne!"
A Bog reče: "Čudni ljudi!
Al' što želiš, to ti budi."
Ide vrijeme, dođe rok:
Eto vraga skok na skok,
Kuc! na vrata iznenada:
"Dobro veče, stari goso!
Već je hora, pusti pos'o,
Brže-bolje 'ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta."
A majstoru naopako!
"Čekaj dokle večeramo;
Tko će gladan sad u pak'o?
Na tronošku sjedi tamo!"
Na tronošku vraže sio,
K'o prikovan da je cio.
"Gotovi smo, da idemo!"
Vrag da skoči, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
K'o tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš,
Psiče, puše, kune, psuje,
Grize, plače, jadikuje:
Al' badava! - kako sio,
K'o prikovan da je cio.
"Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta
Al' me, goso, pusti, pusti!"
"Id', luđače, do nedraga!"
Majstor reče, vrag do vraga.
Ide vrijeme, dođe rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc! na prozor iznenada:
"Dobro veče, stari goso!
Već je hora, pusti pos'o;
Brže-bolje 'ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta."
A majstoru naopako!
"Čekaj dokle večeramo;
Tko će gladan sad u pak'o?
Pod prozorom čekaj tamo!"
U prozor ti vraže luče,
Svoje glave na izvuče.
"Gotovi smo, da idemo!"
Vrag da skoči, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
K'o tamjanom da ga kadiš
Ili svetom vodom hladiš.
Psiče, puše, kune, psuje.
Grize, plače, jadikuje:
Al' badava! - lud zaluče,
Svoje glave ne izvuče.
"Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al' me, goso, pusti, pusti!"
"Id', luđače, do nedraga!
Al' kad dođeš, ne budali!
Kraj je onda svakoj šali."
Majstor reče, vrag do vraga.
Ide vrijeme, dođe rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc! na vrata iznenada:
"Dobro veče, stari goso!
Već je hora, pusti pos'o;
Brže-bolje 'ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta."
Lija majstor stiska oči:
"U lijep čas mi doš'o jesi!
Gle tam' krušku, deder skoči
Pa krušaka se natresi
I kruške mi nosi simo
Da se putem osladimo."
Skoči vraže, ludo zvijere;
Trese kruške do zla bijesa,
Dokle do tri pune mjere
Krušaka se ne natresa.
Luđak krušku uhvatio -
Ko' da si ga prilijepio.
"Gotovi smo, da idemo!"
Vrag da skoči, pa se trza,
Trese tamo, trese sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
Ko' tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš.
Psiče, puše, kune, psuje,
Grize, plače, jadikuje:
Zalud! - krušku uhvatio,
Ko' da si ga prilijepio.
"Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al' me, goso, pusti, pusti!"
"Ao, vraže, naopako!
Ako sam se zapisao
Da ću s tobom poć u pak'o,
Nisam svoje kruške dao.
Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!"
Skoči majstor, skoče momci,
Redomice vratolomci,
Povadiše to remenje,
Đavolčetu leđa glade.
Đavo kuka, đavo stenje
I kroz suze i kroz jade
Đavo gosi to govori:
"Oj, pustoga vam remena!
Joj, nemojte - ta to gori,
Ni vrag nije od kamena;
Stoga za lijek leđa mojih,
A s žuljeva mojih hudih,
Jošte dva'est, ljeta tvojih
Na ovome svijetu budi!"
"Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!"
Pa sve više čeljad gipka
Zamahnula to remenje,
A sve više kao šipka
Vrag se trese, vraže stenje;
Pane remen, opet zviznu!
Vrag se vije, jecat briznu:
"Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti duša bude prosta."
"Id', luđače, do nemila!"
Majstor reče, vrag do vraga;
Nikad njemu više traga.
Istina vam sve to bila:
Od majstora sam je sluš'o
Kad sam kod njeg' vina kuš'o.

Kameni svatovi
(narodna priča) 

I.
Pod vrletnim Susjedgradom
Živio vam starac mlinar,
Broji vreće pšeničnice,
Broji mlinar bijeli dinar;
Srce mu se razveseli,
Smiješeći se starac veli:
"Vreće, kese, zemlju, mlin,
Sve će dobit dragi sin."
Pod vrletnim Susjedgradom
Živi s njime mlinarica,
S njime broji, s njim se znoji,
Baš je vrijedna gazdarica.
Kako bijelo ruho sklada,
Šapće kroz smijeh: "Snaho mlada!
Kada dođeš u naš mlin,
Bit ćeš gospa - goso sin!"
Ide vrijeme, majka radi,
Štedi, kupi, redi, gladi,
Niže, kupi, sve to više,
Čeka, čeka i uzdiše;
Perje čiha, kuću sprema,
Majka čeka, snahe nema.
A jedinče, majčin sinče,
Ocu starcu pripomoć,
Radi tiho u svom mlinu,
Pa se muči dan i noć,
Malo zbori - mnogo misli,
Valjda su ga jadi stisli.
Pa će jednom sinu majka
U pol plača, u po smijeha:
"Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha;
Zakona je Božjeg krivac
Kad je mladić samoživac.
Gledaj, sinko, ja sam stara,
S posla otac već malakše;
Mlada gospa redi bolje,
Mlada leđa nose lakše,
Pa bi ćako rado gled'o
Od svog čeda milo čedo.
Lijep si, mlad si, imaš čime,
Svuda slovi naše ime;
Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina:
Sto srdaca željkuje te,
Sto djevica ščekuje te,
Dobre kuće, lica lijepa:
Pamet ti je, sinko, slijepa!
Što ti duša sama tuži
Gaseć silom srca plamen?
Što se srcem ne udruži?
Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi - daj se ženi!"
"Majko!" klikne sinak mili,
O vrat majci ruke krili
U pol plača, u pol smijeha:
"Nemoj dalje da me koriš,
Da od toga, majko, zboriš!
Kad se ljubi, nema grijeha!
Nisam, majko, nisam kamen,
Srce mi je cigli plamen:
A pri poslu revne ruke
Zatomljuju srca muke.
Ljubim, majko, kunem ti se,
Više neg' li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg' li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više,
Sva mi duša ljubav diše.
Čuj me! - tamo lice kreni,
Pa se, majko, ne rumeni.
Šutio sam dugo - dugo,
Sada zbori, moja tugo:
Bilo ljeto, mutna noć,
Meni bilo u grad poć.
Tiho: niti lišća šum
Muti svijeta sveg počinak,
A tvoj, majo, dragi sinak
Gazi mirno gorski drum.
Kad najednom - na okretu,
Gdje se grada malo niže
Mala crkva k Bogu diže,
Kanda vidim sliku svetu.
Stanem - mutne tarem oči,
Tu s oblaka mjesec skoči:
I divotni sjaj razlijeva
Do propela,
Gdje je bijela,
Lijepa, mlada klekla djeva.
Ja ni daha! - pa se zgurim,
Kao zmija kroz grm zurim.
Šutim. Slušam: ona plače,
Zdvojno drvo spasa grli
Vapeć: "Bože neumrli!
Umire mi slijepi ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s oca mog ne snimi!"
Nijem k'o kamen tada stajah,
K'o da vidim kako s raja
Ruka Božja prestavila
Anđelića čudomila.
Smutila se moja pamet -
To je moga milka zamet.
Sve sam dosad pritajiv'o;
Al' sve noću, al' sve danju
Ovu sliku vidim živo:
Majko; ja ti ljubim - Janju!"
"Janju ljubiš, nesretniče?"
Gnjevna majka gnjevno viče:
"Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!
Ti jedinac doma stara,
Bogatoga sin mlinara?
Lijepo bome, dično bome!
Zato moje teške muke,
Da ih grabe lijene ruke,
Zato lijepa pogačica,
Da je lomi nitkovica?
'Ajd u bijednu k njoj koljebu!
O crnom se gosti hljebu,
Odrpanku slatko ljubi
Pa majčino srce gubi!
Vij joj vijenac ti od sirka,
Steri postelj od koprive,
Gusle slijepca nek su svirka,
Kukaj, krpaj da se žive!
Idi svijetom, pjevaj, gudi
Da ti darak dijele ljudi;
Al' se mlinu ugibaj,
Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak' mi Janja bude snahom!"
Al' iz mlina čuo sve to
Stari mlinar. Njega eto!
"Veži jezik! Ni da pisneš!
Gledaj, ženo, da otisneš!
Vidiš! Kakva oholija!
Siromah sam bio i ja;
Stanovasmo pod koljebom;
Hranismo se crnim hljebom;
Dobri Bog je dao svašta,
Uz bogatstvo siromaštva:
Časno radi, skromno jedi,
Pa ti pos'o zlata vrijedi;
Ženo, tebe bocka đavo!
To je, sinko, volja moja:
Janju ljubiš - pa je pravo,
Janja bit će žena tvoja."
"Majko, majko, nemoj tako,
Crne kletve sije pak'o;
Da su tebi moje oči,
Da ti srce tako skoči,
Da ti uho glas joj sluša,
Ne bude ti tvrda duša!
Zaklinjem se, majko, Bogu,
Pustit Janje ja ne mogu!"
Stara šuti, gnjev svoj guta;
Stara šuti, ode ljuta.
II.
Oj, veselja! Šta je? Šta je?
Po svem selu eto graje,
Stare babe lakte boče,
Razvaljuju čudom usta.
Iz kućica ljudi skoče:
"Ele, čuda, čuda pusta!
Svati idu!" "Čiji, kuma?"
"Mlinarova mlada sina;
Janju ženi! Roba fina!"
"Je l' taj dečko siš'o s uma?
Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos'o.
Ak' je lijepa, ak' je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!"
Kuca zvonce na vrleti
Kao kreljut nebesnika
I na savez zove sveti
Dvoje mladih blaženika;
A po strmoj gorskoj stazi
K crkvi zvonka družba gazi.
Ne ide stara. Kod ognjišta
Ogarak u vatru tiska:
Šuteć sve od jada piska.
Jadna Janja ne zna ništa;
Da bi ona sve to znala,
Ne bi sad pod vijencem stala.
Stara svatom ručak redi,
Tako mlinar zapovjedi,
Stari mlinar ne zna šale -
Plam i gnjev joj lica pale,
Nadimlju se s bijesa prsi.
Zove zvonce u hram sveti,
Sad će svati doći k svrsi.
Na prag kući stara leti,
Gnjevnom rukom srce tisnu,
Gnjevnim grlom ljuto vrisnu:
"Ubila me strijela mahom
Ak' mi Janja bude snahom!
Kleta družbo, na toj stijeni
Kamenom se okameni!"
Zahujila olujina,
Razvali se nebesina,
Puče strijela
Usred sela:
Bijeli zidi lijepog mlina
Crna sad su razvalina.
Svati, otac, muž i žena
Tvrd su kamen do kamena,
Stara svijetom kud vrluda,
Kažu ljudi da je luda.
Projurilo mnogo ljeta
Preko bijelog Božjeg svijeta,
A zidine Susjedgrada
Prah, pepeo već su sada.
Jošte stoje kamen-svati,
Lako ćeš ih prepoznati,
Mladu, mladog, kuma vitog
I djevera kamenitog.
Pa kad usred burne noći
Munja crni oblak sjeca,
Usred noći o ponoći
Neki mukli glas zajeca -
Zvonce li je, što tu bije?
Nije, brate, zvonce, nije:
Uz rumeni neba plamen
Bijela žena plače, stenje,
Grli kamen, ljubi kamen,
Da sve dršće kruto stijenje;
Ruke joj se k nebu šire,
Burom zdvojni glas prodire
U pol plača, u pol smijeha.
"Kad se ljubi, nema grijeha."
Pitaj narod pri toj gori:
"Šta će ona rosna stijena?"
Pa ti narod odgovori:
"To su svati od kamena."

Kugina kuća
(narodna priča) 

Nad pučinom zadrhtao mjesec,
Iz oblaka diže sjetno čelo,
Tužno gleda prema onoj strani
Gdje do brijega drijema malo selo.
Drijema selo kao galeb bijeli
Na igalu zguriv se pod krila,
Ne hajuć jesu l' vali sjeli,
Da l' još huji olujine sila.
Zdrava minu Marija,
Svud je mirna krajina;
Poboja se mali Rade,
Lijep jedinac Jele mlade.
Skoči Rade preko puta,
Strinina se hvata skuta:
"Strino mila, strino slatka!
Maja mi je u grad pošla,
Maja nije natrag došla,
Strah je, strino, tvojeg Ratka;
Vidiš, vani noć je gusta,
Rade samcat - kuća pusta;
Noću idu vilenjaci
I vještice, vukodlaci:
Pusti, strino - ja se bojim -
Da pod krovom spavam tvojim."
I zadrijema mali Rade,
Lijep jedinac Jele mlade.
*
Nakraj sela stoji lipa stara,
Starija od ljudskog pametara,
A pod starom hladovitom lipom
Drven krst sa Isusovim kipom.
Naprot kipu čudna žena sjela,
Crnoj smrti posestrima bijela,
Zmijska kosa niz rame joj pada,
Čelik-zubi stištu se od jada,
Krvav mjesec oči su joj plamne,
A sred noći vijori se tamne
Bijela halja - gole kosti krijuć,
Crni vazduh bijelim bičem bijuć.
U raspelo gnjevnim okom gleda,
Vehle usne s bijesom joj se pjene,
Rad bi naprijed - ali krst joj ne da
Poć u selo - ali eto žene,
Mlade Jele, gdjeno ide žurna
Da je ponoć ne zastigne burna.
"Stani, Jelo!" - bijela prosi -
"U selo me odmah nosi,
Noć mi stazu zagalila,
Noga mi se utrudila!"
"Da te nosim čudna seko?"
Kroz strah vrati mlada Jela,
"Potrena sam bome cijela,
Naše selo nij' daleko,
Na kapljice, pa se napi',
Na mene se tad uštapi."
Al' sve življe bijela prosi:
"U selo me, Jelo, nosi!"
"Neću, kumo", Jela veli,
"Ma ni za svijet neću cijeli!"
"Nećeš? Znajder, ja sam ona
Grobarica svesiona
Koja ništi, hara, gazi
Što po mojoj niče stazi;
Kud mi noga stane,
Trenom život sane;
Carstva minu,
Sela ginu,
Dub se suši,
Svijet se ruši,
Svuda, svuda rastu grobi
Gdje se moja noga kobi.
Ako mariš živjet, Jelo,
Ponesi me sad u selo!"
"Strašna ženo, men' se mani!"
"Čuješ, Jelo, stani, stani!
Ja sam zator smrtne krvi,
Što god dirnem, sve se mrvi,
Vojska pada
Iznenada,
Ne od sablje, ne od strijele,
Neg' od mene - žene bijele.
Vodom plivam - burom srnem,
Zrakom letim - zemljom prhnem;
Usporedo
Sred postelje
Morim čedo,
Roditelje;
Morim popa i ratara,
Davim bokca, smaknem cara,
Ljudska kletva - moja žetva,
Moja radost - ljudska tuga,
Rasap svijeta - moje biće,
Smrt čovjeka - moje žiće,
Ja sam, Jelo - kuma kuga.
Ili gini il' me nosi!"
"Vražji rode, ma i tko si,
Ni za carsku svijetlu sreću
U selo te ponijet neću!"
Zdvojno Jela vrati kugi.
"Ti me nećeš, pa će drugi;
Ali čuj me, u svem selu
Štediti ću čeljad cijelu;
Žrtvu obrah si jedinu,
Glavu smrvih tvomu sinu.
Nuder, Jelo, ne prkosi,
U selo me brže nosi!
Sve će kuće smrt obredit,
Ali tvoju hoću štedit."
"Rade! Sinko!" majka vrisnu,
Zdvojno rukom srce stisnu.
"Rade! Sinko! Tebe gubit,
Tebe gubit i ne ljubit,
Tebe da mi jedu crvi,
Slatka krvi moje krvi!
Tebe više da ne gledam!
Ne, ne, zlato! Ja te ne dam!"
"Nuder, hoš' li? Nemoj dugo!"
"Evo pleća! 'Ajd'mo, kugo!"
Čujder, čuj!
Tam' i tuj
Šušti selom bijela sjena,
Uz ulicu, niz ulicu,
Svaku dirnu kolibicu,
Tek bje jedna pošteđena.
Sjena hukne -
Srce pukne,
Sjena dahne -
Život sahne;
Pa kad muklo
Ponoć tuklo,
Svuda teško uzdisanje,
Svuda strašno umiranje;
Što god mrakom počinulo,
Nije zorom osvanulo.
Zaman zoveš i grobara,
Zaman popa i zvonara;
Od kuge je cijelo
Izginulo selo.
Jela? - Nju mi goni strava
Gdje kod kuće Rade spava.
Kuća sama,
Svud je tama.
"Rade!"
Glasa ne imade.
"Sinko!" vikne sad na vrati',
Al' joj jeka "sinko!" vrati.
Čučne, plaho prisluškiva
Da l' se dahom sin odziva.
Ništ' ne diše. Pali svijeću
Ne bi l' našla svoju sreću.
U komoru munjom hrli,
Ali praznu postelj grli.
"Rade! Ču li? Dođe maja,
Evo slatkog zagrljaja,
Sto cjelova,
Halja nova.
Rade, sinko, nevaljanče!
Što se skrivaš, moje ranče?"
Sve preleti, sve prekapa,
Sred dvorišta, kraj ognjišta,
Ali nigdje - nema ništa.
"Ha! Tu, gledaj, leži kapa!
Njeg'va kapa! - Ne budali!
Već te imam, tepče mali!
Ali čija usred puta
Ondje noga utisnuta?
To je njeg'va! Kamo? - Jao!
Od kuće je otišao!
Bože! Ljudi! - Draga kugo!
Dajte dijete, nemam drugo!
Rade! Rade! mili Rade - - "
Polumrtva na tle pade
Na koljena,
Bijedna žena.
Po zemlji se plačuć vlači,
Sto cjelova žarkih tlači
Gdje su sinka stope male
Tuj u pijesku zaostale.
"Kleta kugo, kukavice!
Uzmi mene, varalice!
Sve ću, slatka kugo, dati,
Al' mi dijete - dijete vrati!"
Za ogradom stoji kuga,
Vjetar vije plašt joj bijeli,
U pol grožnje, u pol ruga
Strašna kuga majci veli:
"Šta me kuneš, ženo luda?
Kuću sam ti poštedila;
Zar je kuga kriva bila
Da van kuće sin vrluda?
Tam' kod strine ga zatekoh,
Pade on i pade strina;
Jelo, ti već nemaš sina!
Što ti rekoh, ne porekoh."
Na to smjesta
Kuga nesta.
*
Iz starinskijeh tad grobova
Proklijala čeljad nova,
Pomladi se malo selo,
Radi revno i veselo,
Na svih licih cvate sreća,
Ništ' se kuge već ne sjeća,
Samo gdje se bibavica
Na igalu grmeć pjeni
Stoji kuća samotnica,
Pusta stijena na toj stijeni.
Sve naoko vrijeme shara,
Kuće vrijeme ne ogriza.
Al' ne vidiš tu ni s bliza
Ni pješaka ni ribara.
Samo kada mjesec zasja,
Zlato sipljuć na to stijenje,
Iz valova gromoglasja
Čudna pjesma čudno stenje:
"Tko ste, Božji ljudi,
Kazano vam budi:
Ne želi nevolju
Susjedovu polju;
Njeg'vo poharano,
Tvoje razrovano;
Brata tko zagrebe,
Zakopao sebe.
To vam Jela veli.
Ah, vjerujte Jeli,
Pa molite Boga
Za jedinca moga,
Da mi da počinka
Kraj mojega sinka!"
Tude pjeva slijepa Jela,
Kraj postelje prazne čuči,
Kapu ljubi pjevajući.
Tako priča svijet iz sela.
Dom joj jošte dobe ove
Kuginom se kućom zove.

Prokleta klijet 

Što grmi burno kao grom
Na strmu klisu tom?
Zar bjesni savski vir
Kroz gluhi noćni mir?
Što sipa ono žarki trak
Kroz crni noćni mrak
Krvook k'o da pade zmaj
U ovaj mirni kraj?
S visoka gleda u noć brda
- Baš pol noći je, ljudi, sad -
Od tvrda kama neman tvrda,
Starina, mrki Susjedgrad.
Uzdrhtaše mu tvrdi zidi
K'o da ga trese s neba grom,
K'o da će pucat pod njim hridi,
U temelju se ziblje svom.
Usplamtješe mu žarke oči.
Okana gotskih dugi red,
I u noć svjetlilo se toči
K'o ljuta zmaja krvav gled.
Al' nije grom to, nije trijes,
Već gospodski je šumni ples.
Bjesomučna ta glasna vreva
Hrvatovića velikaša
To igra kolo, pije, pjeva
Uz zvonki zveket punih čaša.
Tu bljesne oko, pada kocka,
Tu miri divno ružin cvijet,
Vragometan se mladi svijet
I pjesmom, šalom ljuto bocka.
Uz žarko sunce sto svjetala
Prelijevala se sjajna svila,
U ogledalu put kristala
Odbijala se lica mila;
Na divnih gospoj' crnu kosu
Snjegolik biser zrnje prosu,
Od radosti im lica gore
I sijevaju im poput zore.
Lagacko lete noškom dragom
Šarovitim i mekim sagom.
I ugiblju se, pa se smiješe.
I tajno šapću, tajno griješe,
I otimlju se, steru mrežu
Gdje god se javi junak mlad,
I bijelom rukom ljuto vežu,
I bude okom srca jad.
Al' živa mladež živo skoči,
Munjčvita se kolom kreće,
Sve tražeć milka, ištuć sreće,
Na mejdan zovu muške oči.
Pa mladež zvekće ostrugami
Ispod oka se milo smijuć,
Uz ženski pas se nježno vijuć
Da koju vilu hitra smami.
Svud vidiš radost, ljubav cvasti;
Ne budite mi, gosti, plahi;
Hrvatsko plemstvo danas časti
Gospodar grada, Ferko Tahi!
Al' dolje šumi savski vir
Kroz crnu noć, kroz noćni mir,
I ozivlju se vali plahi:
- Vaj! Ferko Tahi! Ferko Tahi!
Baš čelo stola starac sjedi
Kratkokos, blijed i tvrd i mrk,
Uzvijajuć si dugi brk,
Kroz rug se smiješeć društvo gledi;
U zlatnu kupu vina toči,
Zasijevnule mu male oči.
Gospodar ljuti
Družini mignu,
Pa čašu dignu
I sve ušuti.
- Oj, gospodo, baš lijepa hvala,
Što meni sreća danas dala
Da toli dičan dođe zbor
U Susjedgrad, u Tahov dvor.
Što ima kraljevina naša
Plemića, kneza, velikaša,
Što nosi slavan grb i glas,
Sve vidim tuj u ovaj čas.
Sad čujte kuće gospodara,
Nek navada se štuje stara:
U naše slavlje!
U naše zdravlje!
Mi smo gospoda,
Naša sloboda,
Naša je volja,
Naša su prava,
Naša su polja,
Naša je slava!
Naš je i svijet -
A kmet je smet:
Neka se muči,
Neka se uči
Bog da ga stvori
Neka nam radi,
Neka nam gradi:
Zemlje nam ori,
Krči nam šume,
Utri nam drume;
Neka nas hrani
Kukavni crv,
Neka nas brani,
Nama daj krv!
Digne l' se opet
Prot našem pravu,
Valja mu popet
Na kolac glavu,
Valja ga srazit,
Nogama gazit,
U jaram sprezat,
Lancem ga vezat;
Vući ga hatom,
Tući ga mlatom,
Spalit mu krov,
Sabljom mu zvonit,
Za njime gonit
Gospodski lov;
Nama čast,
Nama slast,
Nama svijet;
Kmet je smet,
Kmet je rob,
Kmetu je grob!
Nama je uživat!
U naše slavlje!
U naše zdravlje!
- Tahius vivat!
Nostra sunt rura,
Nostra sunt jura,
K'o grom se ozva plemstva bura
Kroz tihi noćni mir,
Al' muko jeknu savski vir
I ozvaše se vali plahi:
- Vaj, Ferko Tahi!
*
Uzjarila se četa bijesna
K'o jezero sred kotla tijesna
Kad pritisne ga gorska bura,
Silovito se uz brijeg gura,
I vri i ključa, grmi, kipi.
I uznebice slapom đipi,
Sve spravno skrhat, smlavit, slomit,
U pustom krilu sve zatomit.
Uzjarila se četa bijesna,
- Dvorana velja bje joj tijesna -
Jujuška, pjeva, pije dotle
Dok žarkog pića silni namet
Ne smutio joj krv i pamet;
Tad lupi praznom čašom o tle
Grohotom vičuć: "Ove čaše -
To, kmetovi, su glave vaše,"
"Silentium!" zagrmi vitez jedan
I kao trošan, grbav kolac
Ispravio se tad na stolac.
"Taj Susjedgrad je, braćo, bijedan,
To nije, ljudi, pravi groš,
Taj Tahi nam je goso loš,
Ta jesmo li kod vicebana?
Je l' galilejska ovo Kana
Od vode gdje se vino tvori?
Govori, goso, de, govori,
Za svoje goste lijepo haješ
Jer bučvuriš im najpre daješ,
A poslije, kad su pune volje,
Tek dođe na stol vino bolje.
Oj, što se mrčiš? Gledaj! Slušaj!
Da, svako ovo vino kušaj,
Jedinac moje majke ako slaže,
Nek slobodno ga svatko maže."
I srknu Tahi: "Ha, sramote!
Oj, kastelane, amo, skote!
Što najpre dade gorko vino,
A poslije bolje, poslije fino,
Govori, skote - čuj, govori!"
Al' dršćuć nato blijedi sluga:
"Da, to je kaplja posve druga,
Kraj grada kmet u gori
Vinograd ima tuj i klijet
I dobro vino, veli svijet.
Od toga vina uzeh - prost'te! -
Vedara nešto, a za goste,
Jer naše nam je nešto ciklo,
pa grlo nije tomu viklo."
"Šta, bolje ima vino kmet
Neg' silni gospar Susjedgrada?!
A za to zna već cijeli svijet?
Kmet bolje vino - trista jada!
Brž' sedlaj konja, leti, hodi!
I kmetu tomu sad me vodi",
Zagrmi Tahi riječju plamnom.
"Vi, gospodo, sad 'ajte sa mnom!"
Sa vite kule tuče rog
I pade most - i sto zubalja
Iz gradskih vrata sad se valja -
Ah, pomiluj nas dragi Bog!
Krvolik planu zublje plam,
Gustinom šumskom leti jato,
Na ruhu, kapi suho zlato;
Od strave dršće tvrdi kam,
Pod kopitom se zemlja trese
Kad vidje bijesno jato proć,
Zubalja žarkih strašne krijese
Strahotom gleda mrka noć,
Bjesomučna sve urla četa;
"Oj, 'ajd na kmeta, tuci kmeta!"
Pred hajkom juri starac mrk,
Od ljutosti mu strši brk,
Strelovit pod njim konjic hrza,
K'o sotona ti starac brza.
Ta tko je? - Pitaj savski vir
Gdje uzdiše kroz noćni mir,
Čuj što ti vali šapću plahi:
Vaj, Ferko Tahi! Ferko Tahi!
Vatromet vrh ti često tako
Uzavri kao živi pak'o,
Od ljutosti se, reć bi, puši;
Iz smrtonosnih mu se ralja
Tekuća vatra niz brijeg valja
I hara, prži, davi, ruši,
Od rijeke rujne, svesione
Dok ljudski stanak ne utone.
Sad mahnu sluga iznenada:
"Oj, gospodaru, tu smo sada!"
Sva bijesna četa trenom stala.
Pod humkom staše kuća mala
A drvena uz kuću klijet,
Naoko drobna ruža cvala,
Suncokret diže glavu cvijet.
I vinova se loza vila,
Sve grozd do grozda, list do lista,
Na grozdu noćna rosa blista:
Milina sve to gledat bila.
Tko zna koliko znoj i muka
Tuj gradila i noć i dan,
Tko znade kako brižna ruka
Taj skromni, tihi sazda stan!
"Ha!" ruknu Tahi, "tu nas eto,
Tu biva ovo kmetsko pseto
Što smije točit vino bolje;
Ded! baš sam danas dobre volje."
I što je im'o sile, skupi,
Pa buzdovanom ljuto lupi
U prozor kući, prozor puca,
Na sto komada prsnu oma
Ko da ga satre sila groma.
"Je l', tako vam se kmetu kuca?"
U grohot udri silnik ljut
Pa lupi jače drugi put,
Al' uto na prag seljak skoči,
Nadnesav ruku si na oči
Zagrmio je četi: "Tko je?
Tko buni mirno stanje moje?
Tko usred blagog noćnog mira
K'o razbojnik mi u krov dira?"
"Ja, Ferko Tahi, kume moj!
Gospodar, Bog je doš'o tvoj!
Gle, ja imadem puno gosti,
Al', kume, vina nemam dosti.
Ti imaš vina punu klijet,
I dobra vina, veli svijet,
Pa dođosmo sad k tebi amo
Da tvoju kaplju okušamo,
Nu, raduj mi se, leti, skoči,
Otvori klijet nam, vina toči!"
A seljak tužno četu gleda,
On zna što snuje silnik ljuti
I na što vražja laska sluti,
Posegnu za pas, ključe preda
Uzdahnuv: "Evo, gospodaru,
Po tvojoj činim zapovijedi,
Al' zaklinjem te Bogom, štedi
Kućaricu mi malu, staru!"
"Što treba nama, ludo, ključ?
Na, kukavice, uzmi luč,
Pa gostom svojim lijepo svijeti!"
I posvijeti im seljak klijeti.
Uz grohot vražji bijesnog jata
Sad razbi silnik klijeti vrata
Pa viknu: "Bud'mo dobre volje,
Tu ima more kapi bolje,
Oj, grijeh bi bio, velik grijeh,
U kmetski da to teče mijeh!"
U jedan hip i jedan tren
Na žarki pade četa plijen
I razbi bačve, vino teče,
Boljari piju, sablje zveče,
Zubalja žarkih plamti krijes,
Tišinom noćnom urla bijes:
"Nostra sunt jura,
Nostra sunt rura,
Naš je svijet,
A kmet je smet!"
A tužan seljak? - Stoji blijed
I nijem k'o kamen. Šta će reći?
On vidi, kraj je sada sreći.
A pitaj srce, oka gled,
Oh, njeg'vo srce jedu zmije!
Da ima sile - da ih smije - - !
Da ima snažnih još drugova,
Taj urlaj bude silniku opijelo,
U klijeti grob bi našlo jato cijelo.
Al' sam je - sam,
Ništ' do dvije ruke;
I zato stoji kao kam
Pa gleda kako plod mu muke
Od bijesne sile trenom gine.
Niz lice mu se suza vine.
"Nu," viknu Tahi, "što je, kume?
Šta gledaš tako čudno u me?
Ta valjda već ti nije žao
Toliko da sam gosti zvao.
Ded budi i ti dobre volje
Uz slavne ove velikaše,
I ti sad pjevaj, prazni čaše,
Jer vino ti je, bogme, bolje
Neg' tvoga silnog gospodara,
Da, da, baš fina kaplja stara!"
Al' seljak stoji, seljak šuti,
U duši mu se nešto muti,
Nešt' munu čelom, pesti stisnu,
I blijedi, dršće - al' ne pisnu.
"Moj kume", reče Tahi tada,
"Tvog hoće mi se vinograda,
Gospodi mora bolje biti,
Gospodi valja slađe piti.
A ti si kmet, a ti si smet,
Sramota je da kaže svijet:
Gospodar pije mutnu mlaku,
A seljak kaplju staru, jaku,
Pa zato, dragi kume, znaj,
Vinograd ja si uzeh taj."
Kmet digne trenom glavu gnjevnu,
K'o da ga bocnu jedan crv,
Ispod oka mu munja sijevnu,
Na licu skoči rujna krv.
"Vinograd taj je moj te moj,
U nj zakopah si krv i znoj,
Za nj skupih cijelu svoju moć
I čuvao ga dan i noć.
Da, pleo sam ga, čistio ga
I svakim danom molio Boga
Da ne unište moje nade,
Da djeci, ženi hljeba dade."
"Zar tako!" viknu Tahi. "Oj!
Vinograd, kume, sad je moj!"
"Vinograd taj je moj te moj;
Djedova mojih cijeli broj
Tu nik'o, radio i cvao,
Tu pošten mirno u grob pao.
I meni, znajder, zipka stala
Gdje ona kuća stoji mala;
Tu zakopah si oca svog.
Tu da mi ženu dobri Bog.
I Bog mi dade blagoslova,
I Bog mi dade pet sinova,
Pet zdravih, hvala Bogu, crvi,
Tek deset ljeta ima prvi,
I veselo si djecu brojim
I veselo se mučim, znojim.
Što tebe ide, to ti dajem,
Za drugo ništa i ne hajem.
Gosparu, oj, milostiv budi,
Siromaštvo mi moje štedi,
Ta pamti, djela Bog nam sudi,
Štuj Boga, Božje zapovijedi!"
"Vinograd taj je, skote, moj!
Ma zakop'o u nj krv i znoj,
Ma rodio se na njem ti
I tvoji djedi, sinovi.
Na svijetu nemaš posla druga
Neg' da k'o podli radiš sluga.
I cijelo tvoje ropsko pleme
Tek dužnost ima nosit breme.
Ti nisi čovjek, ti si rob
Dok proguta te crni grob.
Vinograd, veliš da je tvoj
i ljut se priječiš; e da znaš,
Pokazat ću ti sada baš
Da ništa nemaš, kume moj!
Da ne znojiš se, glavo luda,
Prištedjet ću ti ovo truda.
Ti zberi svoje bijedne tralje
I ženu, djecu sobom vodi,
Pa od zemlje mi smjesta hodi,
Daleko bježi, što mo'š dalje!
Što gledaš? Sve si svoje gibaj
I ovoga časa, velim, šibaj!
Da, šibaj svijetom, nađi lud
Gospodin Bog gdje sudi sud!"
I stade grohot velikaša,
I stade zveket punih čaša
Po tamnoj gori,
I smijeh se ori:
"Nostra sunt jura,
Nostra sunt rura,
A kmet je smet,
Oj, naš je svijet!"
Al' kroz taj gluhi noćni mir
Duboko stenje savski vir
I ozivlju se vali plahi:
- Oj, Ferko Tahi! Ferko Tahi!
A seljak? Minula ga svijest,
K'o mahnit diže jaku pest,
K'o mahnit šakom čelo lupa,
K'o mahnit šakom kosu čupa,
Vukolik teškim batom mahnu,
"Oj, vrazi ljuti!" gnjevno dahnu.
Gospodar Tahi ne zna šale,
Iz pasa trgnu puške male,
Ispalio ih - ali smjesta
Ispred oka mu kmeta nesta.
"Gdje, gdje je skot? I kud se djede?
Sve u čudu se gosti glede.
"Zar vješticu on im'o majku?
Oj, tjerajmo sad za njim hajku!"
"Ne, stan'te, bijesni!" s hridi strme
K'o grom sa neba riječi grme,
"Sa ženom, djecom već sam tuj!
Vilenjak nisam - već sam čovjek;
Al' zaman sva vam hajka dovijek.
Ti pako, Tahi, sad me čuj!
Tiranstva tvoga ljuta žetva
U svijetu budi - vječna kletva!
Da, po zlu poć će tvoje sjeme,
Izginuti će cijelo pleme
I tvrdi stan, tvoj ponos sad,
Vrh strme hridi Susjedgrad,
U pepeo će i prah pasti,
Po ruševinah će se pasti,
Seljaka bokca skromno stado,
Seljače pjevat tu će mlado:
'Nek čuje pjesmu svijet cio:
Krvolok, zlotvor Tahi bio!'
Otupit će ti Tahov mač,
Zanijemiti će kmeta plač
I kao sunce doć će doba
Zorolika i svijetla, nova,
Gdje povrh ljutog Taha groba
Siročad kliknut hoće ova:
'Seljaku plemstvo ruku poda -
Svi ravni jesmo - svud sloboda!'
Otupiti će Tahov mač;
Po Susjedgradu rast će drač,
I poslije kina, poslije muka
Osvanuti će bolji dan,
Osvanuti će sin iz puka,
I bit će našoj zemlji ban.
Tu gledaj bijednu djecu, ženu,
Sa njima jadan u svijet krenuh
Da bolju nađem svoju kob,
Da miran nađem kostim grob.
Al' ti mi živi, vijek si traj
Uz jad i bol, uz kin i vaj!
Vinograd nek ti trus raskopa,
Bol nek te glođe kao krt,
Bez svetotajstva i bez popa
Polako nek te mrvi smrt!"
Sve plemstvo nato mukom muknu,
K'o ranjen bik ti Tahi ruknu.
Seljaka nesta u gustinu.
Već zadnja zublja dogorijeva,
A pjana četa jošte pjeva:
"Nostra sunt rura,
Nostra sunt jura,
A kmet je smet,
Da, naš je svijet!"
Al' užasno kroz noćni mir
Ozivao se savski vir,
Ozivali se vali plahi:
- Vaj, Ferko Tahi!
*
I Ferko Tahi bude star,
Zapustio ga rod i car,
Zapustilo ga svijetom sve,
Al' ljuta bolest neće, ne!
Tu sjedi zguren zlobnik sada
Vrh samotnoga Susjedgrada;
K'o zmija ide bolest bliže,
U slabe kosti starca gmiže,
I glođe ga i bode, stiska,
I ruje ljuta kao krt;
Sa ložnice on skočiv vriska:
- Nek dođe smrt, nek dođe smrt!
Al, neće ona, sve polako
Sve po kap srče žića moć,
Sve davi ga i dan i noć,
Sve lijeno vlači ga u pak'o.
A danju, noću sve kroz mir
Strahovito mu pjeva vir
I ozivlju se vali plahi:
- Vaj, Ferko Tahi!
Bje gluha noć - sav svijet bje nijem,
Iz magle kadšto mjesec blisnu.
Na ložnicu se starac stisnu,
Uhvatio ga lagan drijem.
Trak mu se blijede mjesečine
Niz žuto lice čudno vine,
I zgurenim mu prha tijelom,
I titra mu se kosom bijelom.
Po licu mu se zdvojnost piše,
Duboko stenje, teško diše.
Tu - tresnu trus i grmnu grom,
U temelju se ziba dom.
A Tahi skoči - k oknu leti,
Sad slomi staklo bijesan, lud.
"Ha, ljudi, ljudi! Božji sud!"
Sa brda nesta kmetske klijeti,
U Savu trs i klijet se sruši.
"Oj, pomoć! Pomoć mojoj duši!
Tiranstva moga ljuta žetva
U svijetu bila - vječna - kletva!"
Uzvrtio se, huknu, pade,
I dade dušu... Komu dade?
Al' muklo stenju vali plahi:
- Vaj, Ferko Tahi!
*
Po Susjedgradu raste drač.
Od Tahog osta samo grob,
Seljaka čeka bolja kob.
Da, poslije kina, poslije muka
Osvanuo mu bolji dan,
Osvanuo mu sin iz puka
I bude našoj zemlji ban.
Oj, slobodo, oj, zvijezdo, sjaj,
Nad našom zemljom vječna traj!
U svač'je srce sijevni mila,
Tiranstva navijek gini sila.